Kako žena da bude primjer u društvu koje ne nudi uzore

Iskustva žena širom planete jesu drugačija, ali njihova borba je suštinski ista. Svaka od njih, gdje god bila, na ovaj ili onaj način, izložena je sličnim vrstama pritiska. Nažalost, mnoge od njih nijesu ni svjesne da su pretvorene u nečiju glinu. Da ih društvo oblikuje kako mu volja, oduzimajući im moć odlučivanja o sopstvenim životima i namećući ideale i standarde od kojih može da profitira svako osim one same, i da će jednog dana takav svijet i iste uloge ostaviti i svojim kćerkama.

Objavljeno: 22. 04. 2019 - 17:56

Što je najvažnije, te djevojčice apsolutno neće imati pojma kako da se izbore za sebe ako im žene koje dolaze prije njih ne pokažu ko mogu da postanu. Naravno - ako to žele.

Mnogo se toga promijenilo od 2011. godine, kada je dokumentarni film „Miss Representation“ u režiji Dženifer Sibl Njusom i Kimberli Akvaro privukao svjetsku pažnju na Sandens festivalu, ukazujući na ove i brojne druge probleme sa kojima su suočene žene u SAD. Opet, neprihvatljivo mnogo stvari ostalo je isto i manje-više primjenjivo ne samo na teritoriju „najveće zemlje na svijetu“, već i na ostatak planete, uključujući i naše podneblje.

 

Pitki elaborat

Tandem Njusom-Akvaro nije snimio revolucionaran dokumentarac. Štoviše, „Miss Representation“ ima značajnih mana, od kojih je najveća ta što prikazuje objektifikaciju, pretvaranje žena u predmete - kao jednosmjernu ulicu. Apsolutno nije tačno da se one ništa ne pitaju u priči o sopstvenoj (ne)emancipaciji.

njusom-kimberliDženifer Sibl Njusom i Kimberli Akvaro

Tačnije, čitava poenta jeste u tome da shvate da svakodnevno, na ovaj ili onaj način, one daju pristanak da budu tretirane kao objekti. I da alternativa ovako ustrojenom svijetu nije nekakva „paralelna dimenzija“ u kojoj će muškarci bjesomučno ugrađivati implante u penise, zatezati zadnjice, botoksovati lice i ulagati u „salone i balone“ (kao što sada rade žene) i to samo zato da bi bili „održivi“ u njihovim očima.

Ali, „Miss Representation“ ima drugi kvalitet, zbog kog mora da bude obavezno filmsko štivo za žene, posebno one mlađe od 20 godina. Ovaj film, dostupan za striming na Netfliksu, više je nego koncizan i pitak dok sagovornici režiserki elaboriraju problem seksizma u svijetu politike, marketinga, medija, filma i TV produkcije.

Uspješne žene, od političarki kakva je Kondoliza Rajs, preko TV lica poput Rejčel Medou i Lise Ling, do glumica i aktivistkinja kao što su Đina Dejvis, Margaret Čo i Džejn Fonda - šalju više nego jasnu poruku, razumljivu populaciji od 12 godina nagore, da je najveći problem reprezentacije žena u medijima to što nijedna od njih nema adekvatne uzore. Jednostavno, ne mogu da vide ko bi mogle da postanu, niti da znaju da bi to možda htjele!

miss-representation-3

Đina Dejvis

Motivacija i statistika

Ne vidjeti osobu koja možeš da budeš, što znači u praksi, naročito političkoj? U konkretnom slučaju SAD, manja zastupljenost žena u redovima političkih lidera povlači dugotrajne posljedice po čitav politički sistem.

Žene čine 51 odsto stanovništva SAD, ali u Kongresu zauzimaju samo 17 odsto. Američke građanke (doduše, i građani) nijesu motivisani da učestvuju u političkoj komunikaciji, niti imaju ženske uzore iz ove sfere. Hilari Klinton bila je ta koja je trebalo da promijeni pravila igre, ali badava. Kao što u dokumentarcu kaže Mark Levin: „Na kraju je nijesu shvatili ništa drugačije, ni ozbiljnije od Damba sa velikim ušima.“

kondoliza-rajs-missrepresentationKondoliza Rajs

Amerika je bila spremna za predsjednika koji ima crnu boju kože i rijaliti zvijezdu čija je najveća supermoć mizoginija, ali ne i za lidera koji, zaboga, ima vaginu. Što je najvjerovatnije, u dokumentarcu su izloženi podaci i stavovi na osnovu kojih se zaključuje da su muškarci spremniji da podrže žene nego što to čine - žene!

Taj podatak je frapantan, ali srećom na neki način i „ublažen“ dešavanjima posljednjih godina, kada su se žene, makar u filmskoj industriji, udružile i počele da podržavaju jedna drugu djelujući kroz pokret #MeToo. Možda su projekti poput „Miss Representation“ ipak uspjeli da naprave neku razliku za nekoliko godina...

 

Vještica ili mačka

Poenta je sljedeća: žene koje nijesu okružene liderkama su više nego nesigurne učesnice u svijetu politike. To su osobe koja ne glasaju i koje se neće kandidovati da bi bile izglasane. Jednostavno, niti vjeruju da njihov glas nešto može da promijeni, niti imaju samopouzdanja i vjere da mogu da naprave razliku u političkoj trci.

Takve žene mnogo više ulažu u fizički izgled nego u obrazovanje i imaju mnogo više emocionalnih problema: od depresije i promjenljivog raspoloženja, do ozbiljnih poremećaja u ishrani. To su osobe koje se vječito trude da ispune nedostižne ideale ljepote za koje vjeruju, često totalno pogrešno, da su muškarcima najbitniji na svijetu.

missrepresentation-nensi-pelozi

Nensi Pelozi

Jer, znate, muškarac može da bude debeljuca a la Džona Hil (ili černogorska sirovina poput Mime Karadžića), ali njega će žene i dalje da žele – zato što je duhovit, zabavan ili ima druge kvalitete. Za žene to ne važi, ili one makar tako misle zbog onoga kako ih predstavljaju u medijima. Ne mogu da pobjegnu od ideje da će muškarcima biti najdraže da ih za Noć vještica vide obučene ili kao vještice ili kao seksi mačkice.

Ili da treba da budu „nezavisne“, „jake“ i „fatalne“ po muškarce kao Lara Kroft. Ma, dajte... Ni ona, ni Žena-Mačka i ostale perfidno skrojene „snažne žene“ iz svijeta industrije nemaju veze sa emancipatorskim figurama. To su žene krojene za muškarce i njihove fantazije, a ne za žene koje žele da budu viđene kao gospodarice sopstvenih života.

 

Koktel voditeljke

Osim nedovoljne zastupljenosti žena u svijetu politike, dokumentarac kao velike probleme reprezentacije žena akcentuje njihovo pretjerano seksualizovanje u advertajzingu, medijima i filmskoj i TV industriji. U svijetu marketinga, stvari ne samo što su ostale manje-više iste – jer, seks prodaje – nego su se i proširile na muškarce, o čemu, između ostalog, govori drugi doku-film Dženifer Sibl Njusom po imenu „The Mask You Live In“ (2015).

miss-representation-2Rozario Doson

Što se tiče medija i umjetničke industrije, neke stvari se jesu promijenile. Opet, i dalje je previše TV voditeljki koje izgledaju kao koktel konobarice, kao i sve više gledalaca koji više komentarišu njihov fizički izgled i seksualnu orijentaciju nego kvalitet posla koji obavljaju. Najgore od svega je (što u domaćem kontekstu može potvrditi i svaki student novinarstva podgoričkog Fakulteta političkih nauka) to da većina djevojaka koje ulaze u svijet ove profesije želi brzu popularnost i planira da je stekne prekrštanjem nogica, smješkanjem i postavljanjem polusmislenih pitanja zvijezdama...

Najveći pomak od 2011, kada je film prikazan, do dana današnjeg ostvaren je u sferi televizije, a polako se nešto mrda i u filmskoj industriji. Oni koji ulažu u TV produkte u doba kada je televizija na vrhuncu shvatili su da imaju potpuno neiskorišćenu nišu žena starijih od 30 godina koje možda uopšte ne žele da gledaju idiotske sapunice, već žele da vide sebe i probleme sa kojima se suočavaju baš u ovom starosnom dobu. I ne samo to...

miss-representation-4

Liza Ling

Pozitivan trend

Umjesto plastifikovanih lutkica mlađih od 20 i 30 godina, koji zauzimaju 71 odsto emitovanih serija na televiziji, televizijske glavešine shvatile su da žene žele da gledaju priče o junakinjama svih oblika, boja i veličina. Jer, takve su i one – i takve su žene oko njih, a svaka umjetnost na neki način mora da podražava život, inače ne može da ima vrijednost.

Tako su nastale serije kao što su „Orange Is The New Black“, „GLOW“ i „Grace and Frankie“, u kojima su zastupljene žene svih boja kože, fizičkih karakteristika, godina, strahova, želja, nadanja. I naravno da su preko noći stekle milionsku publiku. Žene i muškarci (vrlo bitno, jer mnogi ih tretiraju kao glavne krivce za objektivizaciju, a to nije tačno) poželjeli su malo prirodnosti, iskrenosti, pravog života na malim ekranima.

Da ćemo biti svjedoci jačanja ovog pozitivnog „trenda“ u budućnosti najbolje pokazuju i domaći i regionalni projekti kao što su crnogorska mini-serija „Grudi“ Marije Perović i srpski projekti, milenijalska zaraza „Jutro će promeniti sve“ i krimi-serija „Pet“. Njihove junakinje daleko su od klišeiziranih dama u nevolji koje samo čekaju prinčeve da budu spašene. To su žene koje drže konce u sopstvenim rukama – kada su slabe, padaju; kada su jake – ruše sve pred sobom; kada griješe – spremne su da prihvate posljedice; kada im neko stane na put – ne odustaju.

miss-representation-5

Kerol Dženkins

Nova realnost

Živimo u doba kada je, nažalost, bitnije biti informatički i medijski pismen, nego znati sva slova. Živimo u doba Soraja i Kardašijanki, neofašista i povampirenih nacionalista, polupismenih vođa i pismenih siromaha. Živimo u doba kada ko zna čiji pijuni imaju moć da stisnu dugme za nuklearno uništenje i otjeraju nas sve bestraga.

U bliskoj budućnosti, odluka o produžetku porodice biće prvenstveno moralna odluka. Jer, trebalo bi imati skoposti i donijeti na ovaj svijet djevojčice i dječake kojima mnogi već sada rade o glavi i pripremaju njihovo uništenje prije nego što su i rođeni. Možda zvuči pesimistično, ali nije. Ovo je naša realnost. I ne mora da bude tragična, ako roditelji shvate i počnu da vjeruju u tvrdnju Marije Montesori da u svakom djetetu, koje je pametnije od oca i majke odmah po rođenju, leži klica čovjeka svijetle budućnosti, koju mogu da ugase samo oni, ako ne omoguće bebi da se razvije na pravi način.

missrepresentation

Razmislite što to znači za zemlju kakva je Crna Gora, u kojoj su neke bebe i dalje neželjene zato što se rađaju sa vaginama. Da... Jer, lakše je ne donijeti ih na svijet nego ih učiti, patiti sa njima, pokazati im ko mogu da budu ako to požele i boriti se za njihovu emancipaciju. I emancipaciju njihove braće, jer ni dječaci ni odrasli muškarci nijesu ništa krivi što ih nijeste naučili kako se poštuju sestre, majke, bake, buduće kćerke.

„Miss Representation“ nam je u tom smislu beskrajno važan film, i pored grešaka u koracima. Jer, valja se nadati da će ga djevojčice i žene budućnosti jednom gledati kao naučno-fantastično štivo, a ne kao ogledalo naše muškocentrične realnosti.

Marija Ivanović

Fotografije: MissRepresentation Project