Čukić: Lele, za lažne drugove!

Još nijesam lelekao. Al’ sad ću da zalelečem. Lele tebe Slobodane Čukiću za svakim sekundom koji si potrošio na nedorasle gubitnike. Lele tebe što si se pravio da ne vidiš duševnu i mentalnu zapuštenost, intelektualnu sterilnost i ispraznost svojih „drugova“. Lele tebe Slobodane što te majka rodila trpeljivog pa si zaboravljao i opraštao i onda kada niko normalan ne bi. Lele tebe dovijeka!

Objavljeno: 03. 05. 2019 - 08:03

Piše: Slobodan Čukić

LJUBLJENI KRALJ Borislav Vukićević je u Vijestima od 27. aprila 2019. potrošio cijelu stranicu na lupetanje o naslovnici moje nove knjige. Primio se na četničku podmetačinu pa je krenuo da je „razrađuje“.

Da stvar bude bizarnija, potrošio je cijelu stranu a da ni u aluziji nije pomenuo srpsku okupaciju Crne Gore. Borislav je ignorisao tu činjenicu. Ne voli on da priča o karađorđevićevskim okupacionim poduhvatima.

Zar da dozvoli da padne ljaga na njegovog omiljenog „viteškog“ kralja – onoga koji je tokom 16 godina vladavine (1918-1934), preko svoje vojno-policijsko-birokratske mašinerije temeljito opljačkao Južne Slovene? Zar bi mogao da dopusti da i jedna mrlja oskrnavi i unizi djelo njegovog ljubljenog „ujedinitelja“ i „oslobodioca“.

tekst

MASKA Borislav je, dakle, s radošću prigrlio prizemnu četničku insinuaciju i istovremeno prećutao karađorđevićavska nepočinstva. Time je otkrio da je na putu da u potpunosti skine masku „građanskog“ intelektualca.

Njegov jadni članak je pokazao da mu treba još samo malo snage da konačno izbaci ono što nosi u sebi. Ako istraje postaće (neo)četnički teoretičar - to mu je i jedini izlaz iz mentalne konfuzije u kojoj se trenutno nalazi. Pitanje je samo, đe će ga smjestiti njegovi duhovni mentori?

U peti, šesti, sedmi ešalon? Što god da bude, u tome nema ničega osobitog. U proteklim godinama smo viđeli svašta. Lijeve intelektualce koji su postali vjerski fanatici. Rokere i narkomane koji su postali monasi i specijalisti za egzorcizam. Sve to govori da će Borislav među njima biti relativno blijeda pojava.

Dakle, ništa originalno za ponuditi. Spasonosno rješenje je u ulozi takozvanog „poštenog Crnogorca“, uslužnog ogovarača svoje zemlje na beogradskim jutarnjim programima. Na radost svekolikog terazijskog Crnogorstva i svih onih koji se srame svog crnogorskog porijekla.

GORKE SUZE Od naših cijenjenih čitalaca tražim da pokažu puno saosjećanje i razumijevanje za Vukićevićeve duševne lomove.

Kada su se u aprilu 2018. u Budvi pojavili bilbordi koji su slavili karađorđevićevske „oslobodioce“ Borislav nije mogao da dođe sebi od ushićenja. Gledao je bilborde s divljenjem.

Oči nije mogao da odvoji od njih. Tada je uskliknuo Aleksandru s ljubavlju. Dobro došao, čekali smo te predugo ljubljeni kralju naš! Skoro su postali jedno. Pomišljao je čak da promijeni ime u Aleksandar. Ali, avaj, radost je trajala kratko. Prekratko. Pojavili su se „neki“ koji su onemogućili tu rabotu. I onda su za Borislava nastupili dani bola i patnje. Bivalo je sve gore.

Tokom jeseni 2018. lio je gorke suze nad svojom i Aleksandrovom sudbinom. Bol ih je još čvršće spojila. A onda je u crnogorskoj skupštini usvojena rezolucija o kriminalnoj Podgoričkoj skupštini. Borislav je vrisnuo: Zar sada kada je svesrpsko-svetosavska misao stigla nadomak cilja!?

BEZOSJEĆAJNOST Borislav je u svome jadnome članku u potpunosti prećutao karađorđevićevsku okupaciju Crne Gore. O zločinima karađorđevićevske sile da i ne pričamo.

To ga se ne tiče. Mogao bi napisati još hiljade članaka a da to ne pomene. Ubijedio je sebe da karađorđevićevskih zločina nije ni bilo. Tako mu je ljepše da živi. Tako mu je lakše da čuva uspomenu na svog ljubljenog kralja “oslobodioca”. Borislav, dakle, nije pokazao nikakvu emociju za stradanje sopstvenog naroda pod karađorđevićevskom okupacijom. Za to je potpuno bezosjećajan.

Još ga manje pogađa uništavanje i spaljivanje njegove zemlje na početku Aleksandrove vladavine. Sve je jasno. Ubrzo ćemo ga najvjerovatnije viđeti u beogradskim jutarnjim klevetanjima Crne Gore. Borislav je odavno odabrao svoj put. Zbog toga u naslovnici knjige „Početak srpske okupacije – komitska borba i narodna golgota 1918-1920“ nikako nije mogao viđeti simboliku vjekovnog stradanja i patnji crnogorskog naroda u borbi za slobodu. Zbog toga u onome grobu na naslovnici nije mogao viđeti ubijenu Crnu Goru.

Zbog toga u onoj ženi-majci nikako nije mogao viđeti simboliku svih onih Crnogorki koje su pod karađorđevićevskom okupacijom silovane, kojima su ubijali sinove i muževe, koje su se porađale u kazamatima, koje su trunule po zatvorima na ledenom kamenu, koje su držane danima na otvorenom usred zime, kojima su kundacima lomljene ruke i noge, kojima je otimana imovina, kojima su pljačkane i paljene kuće, koje su spaljivane u svojim domovima sa đecom poput žene Petra Zvicera.

LELE DOVIJEKA! Dakle, ako Borislav istraje na svom putu, ima sve šanse da postane (neo) č e t n i č k i t e o re t i č a r uslužne kategorije. To je njegovo pravo, ali to vodi samo u jednom pravcu.

Na istorijsko smetlište. Do danas nijesam zalelekao. Ali, danas nemam kud. Lele tebe Slobodane Čukiću za svakim trenom koji si proćerdao na nedorasle i iskompleksirane luzere! Lele tebe za svakim uludo potrošenim momentom! Lele tebe što si se pravio da ne vidiš bijedu i promašenost koja te okruživala. Lele za lažne drugove!