Dobar dan, izvolite


Autorka ove priče je Dragana Maljević, višegodišnja novinarka, sada savjetnica za odnose s javnošću.

Objavljeno: 04. 05. 2019 - 08:00

I tako ja stojim u banci u redu, sa ćerkom u kolicima, sinom pored kolica. Naravno da banka ima osoblje koje vodi računa o redu, ali u opisu njihovog posla izgleda nije izgovaranje rečenice da prednost imaju trudnice i majke sa malom djecom. I nema veze, gospodin je inače veoma ljubazan i iskreno, više mi odgovara što ne izgovara tu rečenicu, jer se na taj način poštedim komentara tipa – jesi li morala sa djecom u banku i slično...Da, morala sam i šta ćemo sad?! Ništa, da stojim u redu i stpljivo odgovaram na pitanja radoznalog trogodišnjaka.

U  trenutku kada se oslobađa jedan od šaltera i gospodin koji je ispred nas dolazi na red, čujem – Đuro, pusti ovu gospođu sa djecom, da ne čeka.

Đurov izraz lica pokazivao je nelagodu, ali ne zbog gospođe sa djecom, odnosno mene, već ispostaviće se, komšije koji stoji u nastavku reda. Objasnio je da je izašao sa posla i da žuri nešto da završi... Komšija ipak nije odustajao, pa mu je još jednom uputio isti poziv, ali tada sam se umiješala i ja i rekla da nema problema, da ćemo mi sačekati, samo da Đuro ne zakasni. Mislim da je ironija u mom glasu bila očita, ali je sada komšiji bilo više neprijatno, nego Đuru... U međuvremenu se oslobodio i drugi šalter , tako da je mala , tročlana raspoložena ekipa, ipak prije Đura završila posao u banci. Zahvalili smo se komšiji na uviđajnosti i nastavili svojim putem...

Ne, nije me iznervirala ova situacija, zato što sam navikla na slične i zato što sam upravo zbog njih svoj nervni sistem podesila na koordinate otpornosti na neljubaznost, nepristojnost i bezobrazluk... To nikako ne znači da se mirim sa činjenicom što su  ovakve situacije gotovo pravilo, nikako izuzetak ... i moram da naglasim da nedostatak osjećaja nije karakterističan samo za muškarce, naprotiv.

To potvrđuje i situacija kada je isti sastav kao u banci došao do pješačkog prelaza na kom se nalazio uredno parkiran automobil. Na mjestu suvozača sjedjela je gospođa od koje sam očekivala izvinjenje,  na primjer zato što ju je suprug ostavio parkiranu ne nezgodnom mjestu…

Umjesto toga dobila sam ne baš ljubazan pogled. Na moje pitanje - zar ne vidite da ste parkirani na pješačkom prelazu, dobila sam odgovor – Pa, što?!

Pa ništa, tako mi i treba kad očekujem vaspitanje tamo gdje ona ne stanuje....

 

dragana-unkovic-maljevic Dragana Maljević

 

Kada dobijete djecu zaista vam se promijeni život. Iako sam toliko puta čula ovu rečenicu shvatila sam je u pravom smislu tek kada sam dobila svoju djecu. Promijeni se i percepcija. Obraćate više pažnju na neke detalje o kojima ranije niste ni razmišljali. Tako sada znam svako mjesto gdje nema rampe za kolica i pozivam Komunalnu policiju svaki put kada svoju djecu dovedem u opasnost jer auto parkiran na trotoaru moramo da zaobiđemo izlaskom na prometnu saobraćajnicu. Zbog tih poziva ne nailazim baš na razumijevanje ni u svojoj bližoj okolini, ali se ne obeshrabrujem.  Imam komšinicu Ivanu koja dijeli iste muke, pa sa njom najčešće razmjenjujem slična , gotovo svakodnevna, iskustva.

Ona je jednom zvala Komunalnu policiju zbog dzipa parkiranog na trotoaru kod jedne velike prodavnice.  Nije joj bilo jasno zbog čega je policajci pitaju je li riječ o bijelom dzipu. Kada su dobili potvrdan odgovor objasnili su da je to vozilo vlasnika prodavnice. I?! Kakve to veze ima? Auto je i dalje parkiran na trotoaru i ne može se proći od njega...Dobila je objašnjenje da vlasnika automobila redovno kažnjavaju, on plati kaznu, ali nastavi po svom. Valjda nam trotoar i ne treba...   

Prijateljica sa dvoje djece nedavno je u redu ispred kase propustila trudnicu u poodmakloj trudnoći. Buduća majka bila je toliko iznenađena gestom koji bi trebalo da bude uobičajen, pa je u znak zahvalnosti djeci kupila  čokoladice…

Ko nam je za to kriv? Što ne umijemo da pridržimo vrata ženi koja sa djetetom  u kolicima ulazi u prodavnicu, što trudnici dok dođe do šaltera za prioritetne grupe svi u čekaonici moraju da „ odrade“ odokativni ultrazvuk i  pitaju treba li ona zapravo da prođe ili ne?! Do sjutra bih mogla da nabrajam ....

Sve to se dešava u državi sa malim brojem stanovnika , državi koja se zalaže za povećanje nataliteta, ali i državi u kojoj o empatiji možemo da pričamo samo na polju teorije.

Jesu li nam i za to krivi vlast ili opozicija? Podgoričani, jesu li vam za to krivi sjevernjaci?! Sjevernjaci, je li to zbog ovih što sve  odvukoše u Podgoricu?!

Šta je opravdanje za takvo ponašanje? Ima li ga uošte?! Nema i ne može ni biti.

Znate šta?! Koliko god bili nevaspitani, negativni, neću dozvoliti da mi to pokvari dan. Imam ja dovoljno dobre energije,  da mi je tuđa loša ne može isisati, imam ja dovoljno snage i volje da svoju djecu učim da govore dobar dan i do viđenja, da čekaju svoj red i da pomognu drugima kad god su u prilici.  Imam ja dovoljno vjere da će se od njih i njihovih, na sličan način vaspitanih, drugara  sjutra stidjeti oni koji danas preskaču tako važne životne lekcije. Valjda ih jednom ipak nauče.

Zato se osvrnite oko sebe. Svakog dana srešćete bar jednu majku sa djecom ili buduću majku. Najmanje što možete da uradite jeste da joj otvorite vrata i kažete – izvolite.  Možda i vama bude bolje.