Muški sam se borila na ženstven način

"Rasla sam uz model poštovanja žene u svakoj situaciji. Čini mi se da odatle potiče moje  samopouzdanje, posebno u svoju iskrenost, ljudskost, obrazovanje" kaže u razgovoru za Portal Analitika, Zoja Đurović.

Objavljeno: 11. 05. 2019 - 00:00

Sa profesoricom i direktoricom Umjetničke škole za muziku i balet ,,Vasa Pavić“ Zojom Đurović, razgovarali smo u njenom prijatnom kabinetu. Ideje i entuzijazam je u neobični enterijer pretočila Tanja Ćupić, primijenjena umjetnica.

zoja-durovic-kabinet-muzicke-skole-vasa-pavicKabinet direktorice Umjetničke škole za muziku i balet "Vasa Pavić"

Neobični komadi namještaja - sto, police, nastali su od djelova muzičkih instrumenata koji su bili odbačeni, rashodovani. I zbornica je mjesto, u kome  inventivno opremljen enterijer sugeriše da je ova škola svojevrsni “hram muzike“.

zoja-durovic-zbornica-muzicke-skole-vasa-pavicZbornica Umjetničke škole za muziku i balet "Vasa Pavić"

Do nedavno profesorica solfeđa i hora, magistrica dirigovanja, Zoja Đurović osnovnu i srednju muzičku školu, kao i Muzičku akademiju završila je u Podgorici. Ubrzo nakon dobijanja Decembarske studentske nagrade, još kao studentkinja počela je da radi u Srednjoj muzičkoj školi, kao zamjena koleginici koja je bila na usavršavanju.

Nakon diplomiranja  počela je da radi kao asistentkinja na predmetu horskih partitura na Muzičkoj akademiji i dobila stalni posao u Srednjoj muzičkoj školi "Vasa Pavić". Danas je direktorka te škole.

Tri godine, u teškim prelomnim godinama, živjela je u Mostaru, gdje se preselila zbog udaje za vojnog pilota. Njeni kvaliteti su je preporučili da ubrzo po dolasku dobije mjesto dirigentice KUD „Abrašević“. Zbog rata se morala vratiti u Podgoricu, gdje je preuzela rad sa Ženskim horom od svog nekadašnjeg profesora Ilije Dapčevića, koji je tada postao direktor muzičke škole “Vasa Pavić”.

zoja-durovic-vesna-rajkovic-nenadic

Prva studentkinja koja je upisala dirigentski odsjek: Zoja Đurović je  pripadala tek drugoj generaciji koja je upisala Muzičku akademiju, a prva prva studentkinja koja je upisana na dirigentski odsjek. Osim ovog odsjeka završila je i odsjek za Opštu muzičku pedagogiju.

„Svirala sam flautu šest godina, ali sam se ipak odlučila da upišem teoretski odsjek na muzičkoj akademiji.  Muzikologija i dirigovanje kao odsjeci su mi se strašno sviđali jer su među najkompleksnijim, etnomuzikologija takođe. Dirigovanje zahtijeva da budeš dobar klavirista, najbolje ako znaš da sviraš još neki od gudačkih instrumenata – violinu, jer ih u orkestru najviše ima, da dobro vladaš sofeđom – koji jedan od najtežih predmeta, u rangu matematike za tehniku ili prirodne grane,“ ističe naša sagovornica.

Tokom studija je imala šansu da se bavi politikom.

“Bila sam student prodekan i potpredsjednica Univerzitetske konferencije, sekretarka SKJ na Muzičkoj akademiji. Bile smo nas tri, četiri koleginice aktivne, uvijek smo imale svoje stavove, bile smo pirodne. Inače sam bila najmladji delegat na kongresu Saveza komunista Crne Gore. U jednom trenutku predlože me za studenta prorektora. Međutim, tada odbijem tu ponudu i kažem im - ja to ne znam da radim, ne znam te vaše političke floskule, neću da se crvenim“, prisjeća se.

Prevelika je bila ljubav prema muzici, da bi razmišljala o nekom drugom pozivu. Takođe, smatra da politika nije za nju.

„O politici nikada nisam razmišljala. Ne znam da prećutim, nijesam preveliki diplomata...“.

zoja-durovic-kolaz

Rano je sazrela:

Neumitnošču životnih događaja kada je imala osam godina, preminuo joj je tri godine mlađi brat, i taj je događaj jednim dijelom odredio njeno odrastanje. Pamti ogromnu tugu koja je pritisla porodicu.

"Preduzimljiva sam uvijek bila, možda sam i kao najstarije dijete povukla preuzimanje odgovornosti. Čini mi se da sam tako rano pokušavala već da budem podrška roditeljima, i zadala sebi da vratim raspoloženje za male svakodnevne stvari u porodicu. Bila sam dobra djevojčica, odličan đak. Mlađa sestra Ivana je tada imala  tri godine. Poslije smo dobile brata Ivana“, kaže naša sagovornica.

Tada preuzeta uloga je ostala dugo njena, za razne obaveze, i lijepe i teške. Zrelost je dolazila brže od godina.

„Bavljenje muzikom je transformisalo i moju preranu zrelost - odgovornost je ostala, ali je poletnost koju je donijela muzika tražila svoje mjesto pa sam se u svojim kasnijim godinama osjećala mlađa" prisjeća se Zoja Đurović i kaže da dugo nije bila svjesna koliko je zapravo jaka. To je shvatila tek kada se razvela.

„Nijesam bila svjesna svoje prirode, da sam dominantna i tu jaku žensku energiju koja se prenosi kroz generacije sam prigrlila. Tradicija ne opterećuje ako ti daje snagu“,  kaže ona.

Diskriminaciju tada nije osjetila. „Znate kako društvo percepira razvedenu ženu, ali ja to nikada nijesam osjetila, mislim da to ima veze sa sopstvenom čvrstinom koju sam osjećala“, kaže ona.

zoja-durovic4

Ističe da je u njenoj  porodici žena bila jako cijenjena: „Rasla sam uz takav model poštovanja žene u svakoj situaciji. Čini mi se da odatle potiče moje  samopouzdanje, posebno u svoju iskrenost, ljudskost, obrazovanje... Roditeljsko vaspitanje je bilo prirodna nadgradnja mom karakteru. Odgojena sam da uvijek kad sam u mogućnosti pomognem onom ko mi se obrati za pomoć, da svoj posao obavljam časno i bez improvizacija, da uvijek budem vedra, jer niko ne voli tužne ljude“.

 

I autoritet profesora  je gradila neposrednošću: „Otvoreno sam đacima za neka njihova pitanja govorila ako ne znam odmah odgovor - bez uvijanja ili zbunjenosti, jer ću svakako znati gdje da potražim odgovor i  sjutradan objasnim smisao.  Prema djeci moraš biti iskren...“

 

Iza svakog koncerta  stoji ogroman rad:

Nikada nijesam izašla dok nijesam bila sto posto spremna. Jer scena je moćna, može se desiti da koncentracija ili memorija otkažu, mozak je čudo ....  Ne valja biti improvizaror osim u džezu. Moraš izaći spreman, jer jedino tako možeš prevazići svaki zastoj ili bokadu. Uspjeh je kad od onoga što si spremio izneseš maksimum.“, kaže ona.

Kao jedan od upečatljivih profesionalnih trenutaka u životu ističe koncert pod Orlovim kršem na Cetinju. Nije imala ni 19 godina.

„Pamtim taj prvi nastup živo - dirigovala sam prvi put horom Stanko Dragojević u kome su tada skoro svi bili toliko stariji da bi mi mogli biti roditelji. Bila sam korepetitor  profesoru Radovanu Papoviću, upjevavala sam hor, a on mu je davao finalni sklad. Bio je spriječen da vodi hor, pa me poslao.  Sami ambijent je nosio, bilo divno - ljetnja pozornica na Cetinju, izvodili smo  Mokranjčevu „Devetu rukovet“ – pjesme iz Crne Gore. Bila sam preponosna, obožavam da pjevam, da dirigujem...“, kaže ona.

1612zoja

Ističe da profesionalni put, kao diregentice, nije bilo teži samo zato što je žena. Muzika je specifična, a ženska hrabrost i harizma su bitne u svakoj situaciji.

„Lako je biti prost, nevaspitan, zajedljiv i primitivan. Čovječnost i otmjenost nosiš u sebi, iz kuće, iz gena, vaspitanja. Dakle, čak i kao jedna od prvih, malobrojnih,  dirigentica ovog našeg lijepog podneblja, uvijek sam osjećala samo lijepe reakcije ljudi, u početku radoznalost, kasnije uvijek divljenje i poštovanje. Sve to je rezultat velikog rada i bespoštednog posvećivanja muzici i ogromnm zahtjevima koje ona postavlja pred one koji joj se u potpunosti predaju. I tu nema nikakve tajne. I svoje đake sam oduvijek učila da se ova naša divna rabota ne može nikad raditi sa pola snage i posvećenosti, bilo kojeg pola da smo.“

O tome kako nalazi motivaciju kaže: „Sami osjećaj da mi neko vjeruje, me nosi, obavezuje i u privatnom životu i profesionalnom. Napraviš fenomenalan koncert, sve je divno... ali iza toga stoji ogroman rad.“

zoja-durovic-hor

Uvijek joj je bio izazov da izabere mnogo jači program nego što su mogućnosti ansambla: „U tome vidiš i svoje sposobnosti, odmjeriš se. Uživim se, sugestivnost je onda na prvom mjestu i ne razmišljam o svom izgledu i svojoj mimici. Svi iz hora moraju da me gledaju, moraju pratiti svaki moj mig znak, može mi se desiti u sekundi da dobijem potpuno drugačiju inspraciju, ideju od onog što smo vježbali, potpuno drugo osjećaj prema kompoziciji. Imam tu neku tajnu vezu sa ansamblom, uvijek“, kaže naša sagovornica.

Traži savjet kad treba, problem se mora upoznati da bi bio rješiv: „Rukovodeća pozicija je donijela nove izazove, a čini mi se da  imam  dar da ljudima približim problem, da ga pojednostavim za rješavanje. Svi se boje nepoznatog, moramo upoznati  problem da bi bio rješiv.“ kaže Zoja Đurović.

„Direktor bilo kog kolektiva je poput dirigenta ansambla, prije svega zbog činjenice da morate biti stručnjak u svojoj profesiji, morate se još baviti  psihologijom i zapažati svaku poslovno – privatnu situaciju svojih zaposlenika, tražiti rješenje za probleme koji se mogu riješiti. Jednako je važno prepoznati sutuacije kada treba zatražiti pomoć i od drugih stručnih ljudi. Tako su potrebni i rijetki oni ljudi koji pored vjere u sebe i svoje znanje umiju da prepoznaju oblasti u kojima su drugi ljudi informisaniji ili bolji, sposobniji.

Znam da nekima to nije lako priznati, ali u tome je veličina i uspjeh onoga ko je svjestan kolektiva ili ansambla i da niko sam ne može znati sve“, kaže ona.

Naša sagovornica na kraju zaključuje. „Nikada nijesam išla uhodanom stazom. Znate, sve ovo što govorim proisteklo je iz višegodišnjeg iskustva. Nije lako ni muškarcu ni ženi, naravno. A ja sam se borila muški, sa svom ženstvenošću koju imam u sebi...“

 

Ko će biti na tronu?