Čije pare troši tvoja žena


Kako smo došli do toga da se jedno ljudsko biće svede na ulogu majke i domaćice koja će čekati muža da se vrati s posla, ili u gorem slučaju, iz kafane? 

Objavljeno: 17. 05. 2019 - 09:56

Prošao je još jedan Dan žena. Prošao bi prećutano, uz poneki cvijet, slatkiš i slične komercijalne tričarije, da ne bi jedne radijske emisije i rečenice koja poput šamara ostavlja bolne krvave tragove na ženskom dostojanstvu. Ču se, iz grla voditelja koji se iz petnih žila upinju da djeluju duhovito, a povodom Dana zaštite potrošača, izjava koja je valjda trebalo da bude smiješna: “Da li se za zaštitu potrošača možete obratiti ako VAM žena potroši više para nego što je rekla?” Ček malo…

Dakle, žena je objekat kome se mora ograničiti pravo raspolaganja novcem jer to prevazilazi njene intelektualne sposobnosti, a potroši li, daleko bilo, koji cent više – teško njojzi ako ne posluša. On – Visost zvana MUŽ, uzdignut na nivo jedinog mislećeg bića u nečemu što bi trebalo da se naziva partnerstvom. Znate, partnerima se nazivaju ravnopravna bića koji liše zajedničkog kreveta i eventualne zajedničke đece, zajednički raspolažu zajedničkim novcem i imovinom, a poslove ne dijele na muške i ženske, nego na one koje jedno od njih umije ili ne umije da uradi. Koliko me pamćenje služi, feministkinje se nijesu borile za istrebljenje muškaraca, nego za ravnopravnost polova. Ali, avaj…

U koji smo to ćorsokak u ovih sto godina skrenule pa se kriterijum dobrog muža sveo na “ne pije i ne bije” ili “pije malo/ne bije previše”? Ili nijesmo ni koraka makli od kamenog doba – nijesu se ni tad rodne uloge mnogo razlikovale. Ona, sazdana od njegovog rebra, pa joj on može vita rebra salomiti, biti je, mučiti i vaditi njene oči čarne.

Kako smo došli do toga da se jedno ljudsko biće svede na ulogu majke i domaćice koja će čekati muža da se vrati s posla, ili u gorem slučaju, iz kafane? Što mi reče jedan taksista svojevremeno “džaba ti škole i titule kad si neudata”. Aha, znači, zaboraviti svoje snove, ambicije, nade i stremljenja, kad se zaljubiš, udaš, poželiš porodicu – ili si završila sa životom ili ćeš tek tad biti “ostvarena”.

Odgajane uz “pravilan” redoslijed – škola, posao, momak, udaja, djeca, tačka: U svijetu u kome se svako odstupanje od ovoga zove bezobrazlukom, a žene čašćavaju nadimcima usiđelica i raspuštenica. Naučene da ćute, trpe, ne izazivaju, inače će dobiti dvije uz uši, okle njoj pravo da misli. Ima ko to da radi, njeno je da sluša. Pa se prećuti prva uvreda, pa šamaranje, pa kad pretučena završi u hitnoj kaže da se saplela, pa tako redom… Pa se žene s invaliditetom posavjetuju da se udaju za prvog koji naiđe, jer “dobro je da ih takve bilo ko hoće”. Pa se učimo da ženstvenost obuzdavamo, jer “kratka suknja izaziva”, šminka izaziva, to što si žena izaziva prvog neandertalca da te siluje, prebije, zakolje. Može mu se – ON.

Neću odbiti nikada osmomartovske čestitke. Jer nas podsjećaju na borbu onih prije nas, borbu koja nije završena i ne smije stati, sve dok postoje oni koji misle da je jedina uloga žene da služi muškarcu. Ali neću ćutati na to da se bilo šta iz gornjih redova smatra normalnim. Nedostatak obrazovanja, ugnjetavanje, ekonomsko nasilje… Mene nijesu učili da povijam glavu, ja sam vam, znate, žena od kamena.

I vjerujem da nas ima još. Svojih. Koje troše svoje pare. Kad, đe i s kime hoće. Koje će vas zamoliti da svojim kćerkama, sestrama, djevojkama, ženama poklonite pažnju ne samo Osmog marta. Da ih volite, pazite, gajite njihove talente, podržavate njihove ambicije, i učite ih da budu svoje. Da je jedina mjera života sreća, a ne komentari kasabe. I da su normalni i bijes, i stres, i PMS.