Većinu samoubistava moguće je spriječiti

Nezahvalno je o ovom fenomenu govoriti u kontekstu brojeva jer ne govorimo samo o osobama kod kojih je suicid uzrok smrti. Suicid se mora razmatrati i u kontekstu jednog devastirajućeg nasljeđa za sve koji su preživjeli samoubistvo voljene osobe, dakle njihovih porodica i partnera, ali i kompletne društvene zajednice – upozorava dr Dakić

Objavljeno: 19. 05. 2019 - 06:20

Samoubistvo kao čin namjernog oduzimanja sopstvenog života često izaziva veliku pozornost javnosti i medija, ali se ovim fenomenom, njegovom prevencijom i saniranjem posljedica kao društvo ne bavimo na adekvatan način, smatra specijalistkinja psihijatrije i magistrica bioetike dr Tea Dakić. -Nezahvalno je, prije svega, o ovom fenomenu govoriti u kontekstu brojeva jer ne govorimo samo o osobama kod kojih je suicid uzrok smrti. Suicid se mora razmatrati i u kontekstu jednog devastirajućeg nasljeđa za sve one koji su preživjeli samoubistvo voljene osobe, dakle njihovih porodica i partnera, ali i kompletne društvene zajednice – upozorava Dakić.

Gubici

Prema njenim riječima, podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je Evropa dio svijeta sa najvišom stopom suicida, dok je Istočni Mediteran regija sa najnižom stopom suicida.

-Crna Gora, kao dio i jedne i druge regije nalazi se negdje u sredini, iako istraživanja domaćih autora govore u prilog relativnoj visokoj stopi suicida na našem području. Bilo da posmatramo sa globalne ili lokalne tačke gledišta, samoubistvo je veliki problem, i svaki život koji je izgubljen od suicida je jedan više nego što bi društvo smjelo sebi da priušti – ističe sagovornica. Statistika, navodi Dakić, pokazuje da je najveći broj osoba koje okončaju život suicidom bio u dobi između 35 i 65 godina, jer je to i najbrojnija dobna populacija.

- Ipak, smatra se da su u posebnom riziku žene preko 45, odnosno muškarci preko 55 godina. Stopa suicida, nažalost, raste i u mlađoj populaciji, te se smatra da je suicid treći ili čak drugi vodeći uzrok smrti u populaciji od 15. do 24. godine. U kojoj god da se dobi nalaze ove osobe, ako imamo u vidu da više od 800 hiljada ljudi godišnje umre od suicida, a da se na svaki izvršeni suicid dogodi još 10 do 20 pokušaja suicida, borbu za sprečavanje razarajućih posljedica ovog problema moramo shvatiti kao imperative – naglašava sagovornica.

Dakić je izričita da prevencija suicida mora biti postavljena kao prioritet, a da bi mjere sprečavanja ovog kompleksnog fenomena bile efikasne, one moraju uključivati saradnju brojnih društvenih sektora. -Neophodna je posvećenost ne samo zdravstvenog sektora, već i obrazovanja, medija, pravosuđa, ali i samih građana. Osim smanjenja stigme i diskriminacije, koje prate probleme mentalnog zdravlja, moramo raditi i na opštoj informisanosti, identifikaciji i tretmanu ovih problema, kontroli dostupnosti suicidnih metoda poput vatrenog oružja ili ljekova, kontroli dostupnosti alkohola koji je značajan doprinoseći faktor u pokušajima suicida, podsticanju medija na odgovorno izvještavanje o ovim temama, edukaciji zdravstvenih radnika u prepoznavanju, procjeni i terapiji suicidnog ponašanja, kao i pružanju podrške preživjelima – kaže ona.

Tihe patnje

Na pitanje da li je moguće prepoznati simptome koji ukazuju na rizik da će neko pokušati samoubistvo, sagovornica precizira da između razmišljanja o samoubistvu i djelovanja po tom pitanju često je veoma dug put.

-Dok neke osobe zaista oduzimaju sebi život iznenada, impulsivno, i bez predumišljaja, većina mjesecima ili čak godinama promišlja prije nego što pokušaju suicid. Tako da, iako je samoubistva nemoguće predvidjeti sa visokom sigurnošću, smatra se da je većinu ipak moguće spriječiti – kaže sagovornica. Za početak, smatra Dakić, možemo se potruditi da više brinemo i o sebi i o svojim bližnjima, da prepoznamo kod njih znakove ,,tihe patnje“, da pružimo razumijevanje i emotivnu podršku.

-Dobra i dostupna porodična i prijateljska mreža podrške može biti ključni faktor u sprečavanju samoubistva. Zdravstveni radnici takođe imaju veoma značajnu ulogu u prevenciji suicida. Ono što nazivamo presuicidalnim sindromom jeste period psihičke krize neposredno prije pokušaja suicida, u kome pacijent često skreće pažnju na svoju potencijalnu životnu ugroženost, dajući o tome različite verbalne i neverbalne signale.

Ovi signali kao i faktori rizika moraju se adekvatno prepoznati, kako bi se pacijentu adekvatno i pomoglo da psihičku krizu prevaziđe – upozorava Dakić. Ona ukazuje na to da osobe kod kojih se javlja suicidna misao na različite načine okolini, nerijetko i ljekarima, šalju signale koji su se mogli tumačiti kao indikatori lomova i suicidnih namjera. -Istraživanja gotovo nedvosmisleno potvrđuju da se oko polovine svih osoba koje su okončale život samoubistvom obraćalo svom izabranom ljekaru u posljednjem mjesecu života, a da su gotovo svi posjetili nekog ljekara u posljednjoj godini života – kaže Dakić.

Dodaje da se ove osobe ne obraćaju ljekaru kako bi se direktno požalile na misli o bezvrijednosti života, o osjećaju beznadežnosti ili beizizlaznosti, ili na razmišljanje o samoubistvu kao načinu da prekinu svoje patnje. -Upravo zato što se suicidne misli ne izgovaraju olako, već se pacijent žali na niz drugih tegoba, ljekar mora biti posebno senzibilisan i obučen da prepozna kod pacijenata određena stanja i ponašanja koja bi mogla ukazati na povišen rizik od suicida – navodi ona.

Posebno se, kako navodi sagovornica, mora obratiti pažnja na situacije u kojima pacijent saopštava da nema planove za budućnost, da je počeo da poklanja lične stvari ili pak da piše testament… Prepoznavanje ovih rizika, dodaje ona, od izuzetnog je značaja za procjenu, ,,ali je neophodno i direktno postaviti pitanja vezana za prisustvo i ozbiljnost suicidnih misli kod pacijenta“. -Zabluda je da postavljanje pitanja o samoubistvu može biti podsticaj za takav čin. Naprotiv, otvoren razgovor na ovu temu može donijeti olakšanje, pomoći uspostavljanju kvalitetnijeg odnosa i povjerenja između ljekara i pacijenta. Razgovor je put do boljeg razumijevanja pacijenta i prvi korak u daljem uspješnom liječenju ili upućivanju na dalje liječenje – ističe doktorka Dakić.

Uticaj medija

U savremenom kontekstu, navodi Dakić, uloga medija u izvještavanju o suicidima veoma je značajna za prevenciju, ako je adekvatna. -Mediji, u zavisnosti od načina na koji obrađuju temu samoubistva, mogu biti i veoma moćan saveznik u strategijama za prevenciju suicida, ali i njihov najgori neprijatelj. Oprezan i odgovoran pristup ovoj temi, u smislu podizanja svjesnosti o problemu, davanja pozitivnih primjera osoba koje su se uspješno izborile sa svojim poteškoćama, koje su potražile i dobile adekvatnu pomoć, kao i saradnje sa stručnjacima u oblasti mentalnog zdravlja radi bolje edukacije građana, mogu značajno doprinijeti smanjenju stigme i diskriminacije, te pomoći u borbi protiv samoubistva kao značajnog problema javnog zdravlja – ističe Dakić.

Primjer značaja medija evidentan je u izvještavanju o, recimo, samoubistvima poznatih ličnosti. -Iako je jasno da će se mediji uvijek baviti izvještavanjem o samoubistvima poznatih ličnosti, jer to jesu vijesti od značaja, moramo insistirati na tome da izvještavanje o ovim temama bude krajnje odgovorno. Poznato je da su brojna istraživanja potvrdila veći broj suicida u mjesecima nakon samoubistva poznatih ličnosti, a što je ličnost bila popularnija to njena smrt ima značajniji uticaj na razmišljanje obožavalaca. Među tim osobama ima i onih koji su posebno psihički vulnerabilni, te senzacionalističko izvještavanje, glamurizacija i glorifikacija samoubistva omiljenog pjevača ili glumca može dovesti do imitacije ovog ponašanja kod fanova, te teških negativnih posljedica po njihovo zdravlje i život – kaže ona.

Na pitanje u kojoj mjeri vremenske prilike mogu da pogoršaju depresiju, odnosno da budu dodatni razlog zbog kojeg je teško odagnati crne misli, Dakić objašnjava da uprkos uvriježenom narodnom vjerovanju, za sada nema pouzdanih dokaza da se određeni meteo uslovi mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa porastom stope suicida. -Postoje, ipak, studije koje govore u prilog tome da se stopa suicida neznatno povećava u proljeće i jesen, ali ne i za vrijeme novogodišnjih ili božićnih praznika, što je tema koja se često viđa kao motiv na filmu i u literaturi – kaže ona. No, iako su rezultati studija oprečni i nekonkluzivni, Dakić naglašava da ne smijemo zanemariti subjektivni osjećaj svake osobe, niti umanjiti njen/njegov lični doživljaj sniženog raspoloženja i lično poimanje faktora koji doprinose takvom raspoloženju, makar oni bili vezani uz vjetar ili kišu. -Dužnost ljekara je da svaki subjektivni osjećaj pacijenta sagleda u sklopu šire slike, sa uvažavanjem i poštovanjem prema onome ko mu se za pomoć obraća – zaključuje Tea Dakić

Za godinu 107 suicida

Uprava policije je u 2018. godini evidentirala ukupno 107 samoubistava. U gotovo svim slučajevima razlog samoubistva je, kako se navodi, ostao nepoznat. Najviše samoubistava zabilježeno je u avgustu, čak 15, kao i oktobru 14, a najmanje u septembru i februaru, po pet, kaže statistika Uprave policije. Na osnovu njihove evidencije, po gradovima posmatrano, lani je najviše samoubistava zabilježeno u Podgorici – 30. U Nikšiću je život samoubistvom okončalo čak 25 osoba, dok je u Pljevljima to uradilo 17 građana. Na osnovu podataka policije u više od polovine slučajeva riječ je o osobama dobi između 40 i 60 godina, a blizu dvije trećine je muškog pola. U januaru ove godine Uprava policije je evidentirala osam samoubistava. Na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica registrovana su četiri slučaja, dva u Baru i po jedno u Nikšiću i Pljevljima. Ponovo velika većina – muškarci.

Uzroci i rizici

Pokušaj društva da, kroz istoriju, spriječi pojavu suicida kretao se od religijskih zabrana, do veta na sahranjivanje u krugu groblja. Savremeno doba, smatra Dakić, donijelo je pomjeranje fokusa sa kriminalizacije i moralne osude samoubica na podizanje svjesnosti o ovom problemu, na podršku i prevenciju. -Ono što danas znamo je da su uzroci samoubistva često mnogobrojni i rijetko jednostavni. Ipak, oko 90% svih onih koji pokušaju ili realizuju suicid pate od nekog psihičkog poremećaja, u najvećem broju od depresije, ali se značajan procenat bori i sa zavisnošću od alkohola ili šizofrenijom.

Takođe, među onima koji su u posebno povišenom riziku od suicida ističu se muškarci preko 45 godina, razvedeni ili udovci, nezapošljeni, društveno izolovani, bez porodične podrške ili sa istorijom konfliktnih međuljudskih odnosa u porodici, osobe koje pate od hroničnih tjelesnih bolesti koje im umanjuju funkcionalnost, osobe koje trpe hronični bol – kaže Dakić.

Riziku od suicida, dodaje ona, doprinose i istorija suicida u porodici, prethodni pokušaji suicida, ali i dostupnost letalnih metoda. -Treba skrenuti pažnju i da su među profesijama koje su naročito podložne suicidu i ljekari, i to na prvom mjestu psihijatri. Studije nam pokazuju da je bivstvovanje u produženoj stresnoj poziciji, bilo da je ona lična ili profesionalna, važan doprinoseći faktor riziku od suicida – kaže Dakić.