Majka crnogorska


U svojoj stočetvrtoj godini nosila je i dalje radost u očima poput djeteta. Radovala se unučadima i praunučadima, tražila da ih nabrajaju, zatim nije dozvoljavala da završe brojanje zbog uroka. Da zlo ne čuje, jer se zla nagledala. Rođena prije svih ratova devedesetih, četrdesetih, desetih godina dvadesetog vijeka.

Objavljeno: 02. 06. 2019 - 22:17

U porodici pismene i obrazovane braće, kao ćerki, školovanje joj nije bilo dozvoljeno. Naučila je pisati i čitati uz svoju djecu, kada su krenula u školu, sama sričući pismenija uz svijeću i bukvar sastavljen od samo par listića, usnama polako oblikovala slova i ostatkom pohabane olovke duboko utiskivala olovni trag u hartiju.

Ono što su rijetki imali prilike čuti, bile su desetine narodnih pjesama koje je sa radošću i dobrom dikcijom rado recitovala strpljivim slušaocima kojih je bilo malo. "Poranila vila jutrom na vodu.." , bila sam dijete, druge unučadi mnogo, ona nepokretna. Niko nije zapisivao stihove, a njena sjećanja su kopnina sa njenim usahlim tijelom. Nekada i sama kršna kao gorska vila, nadvisila i roditelje i muža, sada samo teško pomjerljiva starica sa veselim očima.

Nije vjerovala u žene doktore jer u njenoj mladosti ih nije bilo, pa se muški doktor morao zvati iz drugog sela. Za spuštanje na mjesec, koje je gledala svojim sitnim očima netrepćući, je tvrdila da je laž, ali je i dalje predano plela džempere za zetove, bez naočara, a svaka petlja bila je jednaka jedna drugoj u milimetar.

Rodila je devetoro.

Šest sinova je za života rodila, šest sinova je za života sahranila. Tuga je bila njeno drugo ime.

Crninu je nosila kao taman oblak bola. Ne sjećam se da je o njima često govorila ili sam bila suviše mala da bih je čula. Sjećam se požutjelog albuma u njenim rukama. Božo, Andro, Vasilije.. Oči su se smijale i punile suzama. Kad ih se sjedim, onako golubije sivih, čini mi se da te suze nikada nisu presahle već iznova ispirale njene poglede u potrazi za izgubljenima. Neko je među prvima otišao u Ameriku, prije ratova, o njemu su vijesti prestale dolaziti, na porodicnoj fotografiji njegova figura naknadno je umetnuta, u jednoj od prvih fotografskih radnji, da bi ostao ovjekovječen uz braću. Drugi je nestao u Jasenovcu. Nestao, tako su govorili pred djecom, nikad istinu, ubijen. Prvjenac je preživio Dahau, koncetracioni logor, i majci se vratio ruskim vozom do Mađarske, potom pjeske do Beograda, kasnije ka zavičaju ne sjećam se dalje priče. Onaj koji je ostao u zalivu, najnježniji,  istog je rata plivajući pobjegao sa zatvora na Mamuli.

olja-novakovic-majka-crnogorska

U svakom od njih nepokorivi duh njihove majke je plamtio. Po nekima su nazvana unučad. Neko po đedu, neko po stricu koji nije imao djece. Dočekala je stotu godinu da doživi, onim redom kojim ih je rađala od najmlađeg ka najstarijem, tim redom su joj i umirali. Najstariji u njenoj dubokoj starosti. Ostale su ćerke. Najmlađa se do smrti brinula o njoj, tu je ćerku kasno rodila već pretrpana djecom i obavezama, zbog hira ili nesmotrenosti teške prirode muža prijekog karaktera. Nekada kazni, sada anđelu u starim danima, često joj se zahvaljivala riječima : "Da zna Jovo koliko mi je dobro učinio".

Boljena, nevoljena, povrjedljiva, povrijeđivana, ali i voljena od svih koji smo je okruživali, jer se svima do zadnjeg dana radovala iskreno, svakome posvetila u razgovoru, zbijala šale , osmjehivala. Snaga porodice.

Na pitanje: "Kako si, bako, preživjela sve tragedije koje su te lomile?"

Govorila je: "Živjela sam za one koji ostaju."

Bosiljka

olja-novakovic-majka-crnogorska2