U životu moje je samo ono što sam dala


Ma kažem ti, nijesam ja pogodna za tu temu …  ne mogu se načuditi ženama koje ne umiju da upotrijebe svoju snagu kada im je data - rekla je u razgovoru za Portal Analitika Biserka Milić, menadžerka u OJU Muzeji Kotor.

Objavljeno: 06. 06. 2019 - 14:31

Kroz nekoliko razgovora o nesvakidašnjim ženama kotorskim, otključao se Biserkin divan dar pripovijedanja. Topla radoznalost kojom obavije događaje, teme, ljubav za ljude izranja kroz svaki slojeviti opis osobenosti, ambijenta.

prozor-u-perastu

 

Priče su slikovite, nekada raskošno bogate, nekad tužne i tjeskobno zalijepljene kao sijenka, stvaraju dinamičnu igru svijetlo - tamnog, i čini se da posmatrate scenu sa nekog od kotorskih balkona. Razgovori o drugim ženama samosvjesnim, izrazitim, otkrile su posebno delikatnu prirodu naše sagovornice: “Zaokupe me takve priče, radim na takvom mjestu, puno iščitavam, opet jedno je kad čitaš, a drugo kad ti neko uživo ispriča, kaže Biserka.

Takvu priču, koju nam je ispričala Biserka, o ženi koja je ostavila utisak na nju, a čiji je sudionik bila ćemo ispričati ….

Zvala se Erna Beuk,  bila je starokotoranka, njeni su tu živjeli vjekovima, znam tačno kuću u kojoj je živjela, imala je 16 -17 godina kada je otišla za Italiju, u ratnim uslovima, kod familije, koju je imala tamo. Udala se, živjela je u gradiću Komo. Muž je bio bogat, uticajan, moćan, zaljubljen u nju.

Njen život je bio bajkovit. Rodila je dvije ćerke. Obje su školovane na prestižnim školama. Kod kuće je bila kompletna posluga, batleri, spremačice, već što se moglo zamisliti, i podrazumijevati uz takav status. Erna nije bila samo lijepa, nego i otvorena, pristupačna, komunikativna žena. Bila je pozitivna, nasmijana, puna priče, draga, hrabra. Ličnost čiji je stav i način komunikacije, bilo nemoguće ne primijetiti.

erna-beukErna Beuk

Odluku o razvodu, donijela je kada su ćerke bile već odrasle. Nije mnogo pričala o razlozima, čak sam imala osjećaj, da emocije između nje i njenog muža nisu nikada potpuno iščezle, međutim, na neki način, brak za nju nije više predstavljao ono što je ona željela i dala je sebi za pravo da bude slobodna.

Njene ćerke su završile studije, udale se i nastavile svoje živote. Ali ono što sam osjetila u susretu i kratkom suživotu sa obje te familije, bilo je da je ona kao majka, uzor i podrška, uvijek bila prisutna.

Godinama je Erna redovno dolazila u Kotor kod svoje rodice, a upoznala sam je preko mog oca dok se brinula oko usvajanja djece za svoje ćerke.

Mlađa ćerka Ela, i njen suprug Marko, maksilofacijalni hirurg, nijesu  imali djecu. Živjeli su u Milanu i željeli su dijete, te su oni usvojili djevojčicu.  Ela je prva otpočela postupak usvajanja - željela je da usvoji baš nju. Slatku, tamnoputu, velikih oči i dugih trepavica. Erna je učestvovala u tome a ova prelijepa djevojčica je osvojila svojim likom, koji je podsjećao na Erninu majku.

Starija ćerka Marija bila je udata za čovjeka koji je bio psihijatar Đorđo, živjeli su u Toskani, u malom mjestu pored Firence. Imućna porodica koja je imala već jedno dijete, ali bez dvoumljenja željeli su da usvoje još jedno. I to opet da bude iz Doma u Bijeloj. Usvojili su dječaka čije je ime bilo Vlatko, a kasnije su ga promijenili u Pjetro.

Znate, ni danas a ni tada nije bilo lako usvojiti dijete. Prepreke su bile brojne, ali želja da se neko dijete usreći, bila je mnogo veća i jača.

Erna je godinama i prije i poslije usvajanja, posjećivala Dom u Bijeloj i donirala razne stvari. Bila je u stanju da pošalje sve potrepštine.- odjeću, obuću, igračke...

Njeno davanje od srca, njena plemenitost i bezrezervnost, nadam se da će živjeti sa svima onima koji je se sjećaju. U našim razgovorima, bila je vidljiva tuga, koju nije željela da izrazi suzama, jer je valjda mislila da će na taj način i u mislima ugasiti nade, optimizam i šanse za bolji život toj djeci.

Imala sam osjećaj da je mogla sve da odvede kući, odvela bi ih.

 

kotor

 

Njena pripovijedanja bila su mi interesantna, mjerila sam svaku njenu riječ, jer sam i ja na neki način preživljavala sve to. Teško su mi bile razumljive situacije, koje su uslovile dolazak djece tamo i po prvi put sam shvatila da je život nešto potpuno nepredvidljivo i da pravila u stvari ne postoje, ni u mjerama svojih, a ni tuđih mogućnosti.

Sada nakon toliko vremena, te sudbine sam preradila u glavi i emotivno, koliko se može, a tada mi je  to bilo nešto posebno – kako se to desi, kako žive ta djeca …million pitanja.

Sjećanje na upoznavanje i boravak u Italiji: Iako sam Ernu i njene ćerke znala ranije, sa njima sam se prisno povezala godinu dana poslije usvajanja Pjetra, kada sam otišla kod njih u Italiju. Njihova ideja bila je da neko vrijeme provedem sa njim. Imala sam tada 19 godina, kaže Biserka.

Jedan od doživljaja sa tada trogodišnjim dječakom Pjetrom je priča o čaši vode - svake noći je tražio da pije vodu. Kao po satu, tražio bi čašu vode u isto vrijeme. Spavala sam sam sa njim u sobi, tako da bi mu dala da pije, međutim, nakon dva gutljaja vode, on više nije htio. Ista stvar je bila i sa hranom. Značajno je bilo da mu pred početak jela pokažem, koliko ima hrane u njegovoj tećici. Onda bi počeo da jede i nakon kratko, ostavljao.

Sjećam se da sam tada pitala i dobila objašnjenje - da je bio u strahu da ne bude gladan i žedan. Bez obzira na to što im u Domu sigurno nije nedostajala hrana i voda, ipak možda je Vlatko bio “moj broj”, mimo pravila i normi. Prosto nije mogao da jede i pije kada mu daju u određeno vrijeme. Imao je potrebu za tim stvarima u neko drugo doba, kada mu to nije bilo dostupno. Radovalo bi me da znam da je i danas tako i da ima sve što mu treba, kad god poželi.

Erna je bila jako posvećena svojim unucima i  ćerkama – puno se bavila okupljanjem porodice. To ljeto smo proveli na Sardiniji, jedna ćerka je došla iz Milana, druga iz Toskane.

Iako je djetinjstvo živjela u oskudnim poslijeratnim godinama, Erna ipak nije osjetila nemaštinu. Imala sam osjećaj da sve to što je proživjela u svom komotnom životu, nije je otuđilo od ljudi, naprotiv. Imala je stav da treba dijeliti stvari, razumjeti druge, a sve je to zaista osjećala i davala, to je bilo nevjerovatno. Tako je podizala i svoje ćerke. Kasnije sam doznala da je njena ćerka bila u timu Ljekara bez granica. Tu komentari nisu potrebni.

Skoro sam čula jednu savršenu rečenicu, za koju bih rekla da je bila moto njenog života: “U mom životu moje je samo ono što sam dala”. Mislim, da se ona time rukovodila cijeli svoj život. Zamislite kada bi to svi razumjeli, shvatili i time se rukovodili. Ali zašto bi, to je i previše prosto, izgleda.

 

erna-beuk1

 

Bogatstvo porodičnog nasljeđa

Bila je šarmantna, oličenje žene. Šarm ženi pomaže, da i kada napravi neki iskorak ne bude osuđena, mada Erna nije marila šta će drugi reći o njoj. Bila je osoba za divljenje.

Njena ekonomska nezavisnost joj je bila podsticaj da bude plemenita i humana - mogla je da bude drukčija osoba, upravo zbog tog blagostanja, Da bude bezosjećajna, bez sluha za tuđu muku i potrebu. Ona je željela da bude drugačija i bila je. . Uvijek je mislila o drugima, posebno djeci, bilo čijoj, bilo kojoj.

Razlozi njenog takvog ponašanja su možda veći i od nje same, ako ih je i bilo…. Nisam je doživjela kao osobu koja nešto prikriva ili “vraća” neki dug, svoj ili predaka. Vidjelo bi se da je bila dobročiniteljka usiljeno ili pod pritiskom. Bila je takva zato što je to željela, jer je ispunjavalo.

U Kotoru se ne zna mnogo o njoj, bilo je jako mnogo i drugih velikih i plemenitih ljudi i žena iz moga grada, koji su imali neku svoju priču, ali ona je žena koja je na mene u nekom periodu mog odrastanja ostavila velik i snažan utisak.

Ko god je došao s njom u kontakt ili je upoznao malo bliže shvatao je da može zaista da se osloni na nju. Djelovala je kao osoba od bezgraničnog povjerenja i ogromne sigurnosti. Posebno mi je upečatljiva bila njena odlučnost oko usvajanja. Nije je moglo ništa poremetiti u naumu.

Erna je umrla prije nekoliko godina - nisam ostala u kontaktu sa ostatkom familije, umrla je i njena rodica koja je živjela ovdje u Kotoru, kao posljednja nit koja je spajala. To je čest slučaj sa nekim porodicama u Kotoru, koje su ostale bez potomaka.

 

biserka-milic2Biserka Milić, desno na fotografiji

Bogatstvo ljubavi za sebe

Kada žena samu sebe ne doživljava pozitivnom ili ako u sebi ne izgradi neko zadovoljstvo da može sama sa sobom da izađe na kraj, ako žena samu sebe ne voli, onda mislim da takva žena ne umije to ni da prenese sjutra na svoju ćerku.

Ne umije da prenese ni na muškarce tu pozitivu i to je začarani krug u kome se vrti nezadovoljstvo žene. U našim uslovima to je vrlo često, zbog vaspitanja tradicije, da svi drugi moraju biti ispred žene i važniji.

Svaka majka prvo treba da nauči svoju ćerku da voli samu sebe, ne samo da cijeni, nego baš da voli. Sve potiče od roditeljskih poruka, prvenstveno majke, i toj majci je neka druga majka usađivala vrijednosti, to je ono nasljeđe koje vučemo, dubinsko daleko kroz generacije.

Cijeniti sebe je sasvim drugačije od ljubavi. Lične procjene pravimo na osnovu iskustva koje steknemo u životu, jer smo se oprobali, pa imamo već neki stav – ili potcjenjujemo ili precjenjujemo sebe. I to je stalna klackalica, ali da voliš samu sebe da sebi budeš mila, draga, ne u smislu da opravdavaš sebe, nego da si prisna sebi – to mi se čini mnogo važnije.

Žena je sama sebi poklon, ako nije svjesna toga, onda je teško - ne mislim pri tome na neki osjećaj samodovoljnosti ili nadobudnosti koji isključuje partnera. Kad se osvrnem bez obzira na težak život žene, čini mi se da je ona uvijek nalazila načina ako je željela da riješi stvari. Zato žene ne doživljavam kao slabija bića, naprotiv.

Veoma sam srećna što sam porodićno ostvarena i partnerski, i znam da sam to ja, nije mi nametnuto. To jeste dio tradicionalne priče, ali to sam ja. Zašto bi bila nešto drugo od onoga što sam?

 

Snaga potiče iz porodice

Bila sam treća ćerka kod mojih roditelja, možda mi se nisu toliko obradovali, pogotovo ne baba i đede koji su bili iz Grblja, ali ljubav, nesebičnost i ulaganje u nas svu djecu bilo je bezrezervno.

Pri tome je otac, iako imamo brata, najmlađeg, bio jako vezan za mene, a i ja za njega, ne da bih kupila njegovu ljubav, nego zato što mi je to bilo prirodno – možda smo se poklopili po ličnim crtama, interesovanjima.

Puno pričam sa ocem, često snimam naše razgovore, jako su zanimljive njegove priče. A njegovi savjeti su vanvremenski, te ih danas sa ogromnom radošću slušam i prihatam.

Pored mame i tate koji su se puno bavili našim odrastanjem i vaspitanjem, moje dvije sestre koje su puno starije od mene, bile su kao još dvije mame koje su brinule i vodile računa o meni i mlađem bratu. I dan danas imam taj osjećaj njihove velike pažnje i podrške.

Bila sam im kao igračka, sestre su mi dale ime po njihovoj drugarici koja je bila jako lijepa. Kao djevojčice od 8 – 10 godina, sestre su uživale da gledaju kako rastem i nikada do danas nije izostao osjećaj njihove bezuslovne ljubavi i ponosa na mene. Tako smo se sve tri vremenom usmjerile na našeg brata i taj niz traje.

Dobar partnerski odnos smo sve tri naučile od roditelja, bili su pažljivi jedno za drugo i veoma vezani. A imamo iskustvo i babe i đeda po ocu. Baba koja je bila  mlađa dvadeset godina od svog muža, našeg đeda - kada se udala imala je 18 godina, a on 38. To je bila tako velika pažnja ljubav, uvažavanje.

***

Ono što bih željela da naglasim da niko, pa ni ja, nije imao idealan život. Ne vjerujem u ništa idealno, bolje reći za mene idealno ne postoji. Naravno niko, pa ni ja nije imun na greške, padove, suze, tugu. Niko, pa ni ja nije proživio samo lijepe stvari, divne trenutke, radosti, podršku... Otežavajuća okolnost kod mene je moj karakter, koji mi ne dozvoljava da učim iz tuđih grešaka. Smatram to najgoirim mogućim načinom odrastanja, življenja, starenja, ali to je moj i jedini način moga bitisanja i samo sam tako srećna.

Iz svega toga, rekla bih da nije bitno voljeti samo sebe, već treba obožavati i svoje greške.

Trudite se da vam dani ne prolaze u žalosti nad sobom, nađite načina da budete ponosne na sebe. Volite sve što ste ostvarile i postigle jer mi nosimo život, svijest i svijet.

 

Priča u četiri ruke: Biserka Milić, zapisala Tinka Đuranović

Radi zaštite privatnosti, promijenili smo imena svim ličnostima koje se pominju u priči, osim njenog - Erna Beuk, ona je stvarna, jedinstvena, Kotoranka velikog srca.