Snaga žene

Sa gospođama - Aleksandrom Rašović i Antonijom Vujisić - lako je i jednostavno dogovoren razgovor povodom profesije, kojom se obično bave muškarci; naime: one su među rijetkim ženama koje u našem gradu prevoze građane taxi vozilima. Ali, taj susret i njihova svjedočenja i o poslu kojim se bave i o životu uopšte, u najkraćem bi se mogao opisati ovako: zamislite lijepu livadu punu cvijeća, krenete preko livade, a onda shvatite da ste, ustvari, usred minskog polja! Toliko je eksplozije u životnim svjedočanstvima ovih vrijednih žena

Objavljeno: 24. 06. 2019 - 22:55
Mandala Women - www.pinterest.comathiranirappuvi

Zamisao je bila ovakva: "Popićemo zajedno kafu i popričati na očekivane teme: kako ste se odlučile za ovaj poziv, je li ili nije naporno, koliko radite, kakve su vaše kolege...", ali nije bilo tako. Pojavile su se dvije krasne žene: Aleksandra, nasmijana i vedra, od onih optimističnih tipova kakve svi želimo u svojoj blizini, i Antonija, krhka i tiha, za koju biste najprije očekivali da drži kist u ruci i slika akvarele. Uz to, ako je kome i to važno, obje su veoma lijepe žene. Zato ćemo najprije o onom po čemu su slične: Aleksandra je majka četvoro djece, a Antonija ima petoro!

Duže od deceniju obje zarađuju vozeći taxi. Najveći motiv su im, naravno, djeca. Obje su podstanarke i nijedna od njih ne vjeruje da naš sistem, ma što pod sistemom podrazumijevali, umije da se bavi problematikom žena i njihovog položaja u društvu, niti da organizuje sa stvarnim zanimanjem pomoć, podršku ili kakav oslonac ženama, koje se, iz raznih razloga, nađu na životnoj ili materijalnoj vjetrometini. I zato su obje preduzele sve što su mogle da same organizuju svoje živote i da se, bez obzira na okolnosti,  bore za svoje porodice. Nenaviknute na intervjue, naravno, obje dame odgovaraju izravno i iskreno, bez potrebe da se prikažu u drugačijem svjetlu - drugim riječima: obje su izrazito ponosite ličnosti.

ALEKSANDRA: Ima među nama i mnogo razlika - različite su nam sudbine i način na koji se nosimo sa svime...

ANTONIJA: Trudim da budem što strpljivija i istrajnija, jer mi se čini da sam najvažnije stvari završila uspješno...

ALEKSANDRA: Ja reagujem odmah...

ANTONIJA: Samo, "neki" su, ipak, jači od mene i ma koliko sam se žrtvovala i napatila, nisam u svemu uspjela.

taksistkinje

ANALITIKA: A da nam prvo pojasnite otkud vi među taksistima, pa ćemo ostalo kasnije...

ALEKSANDRA: Ja sam već imala dvoje djece, moj muž (vanbračna zajednica) jeste radio, ali smo podstanari i bilo je važno da se zaposlim i ja. Brat mi je pomogao da odem u taxi udruženje i da me tamo prime na obuku. Oni su pristali da "učine" mom bratu, ali su se istovremeno nadali da ću ja - žena! - odustati od nauma. Svi su išli pet, šest dana na obuku, a mene su obučavali duže od deset. Sve da odustanem! Kad su vidjeli da se ne dam, dobila sam auto, volan u ruke i, najvažnije, još jedan izvor prihoda!

ANTONIJA: Na sličan način sam se i ja zaposlila, s tim što ja jesam imala djecu, ali ne i muža. Upravo sam ga bila napustila... pa komplikovan razvod, dug proces, maltretiranja razna, pa muke kako da djeci obezbijedim najosnovnije. Čak sam bila i u situaciji kada mi je tuđa pomoć bila neophodna. Za sve to vrijeme, moj bivši muž je rasipao, pokazivao koliko para ima, što sve posjeduje, što sve može da obezbijedi djeci - za razliku od mene. On misli da ću propasti bez njegovog novca, ali, ja sam borac i imam osmijeh veći nego on. Imam i nasmijanu djecu, a novac i tako služi samo da se preživi.

ANALITIKA: Počele ste da radite i - kako je to išlo? Kako su vas prihvatale kolege, a kako ljudi koje ste vozile?

ALEKSANDRA: Kolege potpuno normalno. Nema nikakvih posebnih uslova za mene, niti ih ja tražim. Ja sam neko ko vozi taxi kao bilo ko drugi. Nema tu razlike.

ANTONIJA: Takođe. Do te mjere smo "ujednačeni" da sam za 8. mart, koji oni vjerovatno ni suprugama nisu čestitali, ja zvala kolege na piće!

ALEKSANDRA: Pa, da. Mi radimo isti posao - vozi on, vozim ja. Što tu ima različito?

ANALITIKA: A mušterije, koje su "uvijek u pravu"?

ANTONIJA: Ljudi su različiti. Neki uopšte nisu ni primjećivali da ih vozi žena... bar nisu komentarisali. A neki i dandanas ne mogu da se naviknu na to. Imam utisak da je jednima veoma simpatično kad vide ženu u taksiju, a druge, čini mi se, hvata panika, ha ha ha...

ALEKSANDRA: Tačno. Ranije su me ipak češće zapitkivali te ovo, te ono, čudili se ljudi. Nisam imala ništa protiv da me ispituju, znala sam da će se vremenom naviknuti... Upamtila sam čovjeka koji je jednom prilikom zaista zaplakao od straha kada nam se desilo da se u moj auto "zaleti" nepažljiv vozač. Uspjela sam da na vrijeme skrenem, ništa nam se nije desilo, ali je čovjek zaplakao. Mora da je odranije imao neku traumu zbog saobraćaja. Ali, nije ni riječ rekao, niti pomenuo da nam se to desilo zato što ga vozi žena. Naprotiv, ipak je bio svjestan da je drugi vozač pogriješio. A imala sam i ovaj slučaj - vozila sam jedan par, muškarac je bio izuzetno fin, a žena je komentarisala:"Od hiljadu taksista, nas zapade baš žena!" On me pita je li mi posao naporan, a ona dobacuje:"Što je to pitaš? Ako joj je naporno, nek ne radi..."

ANALITIKA: Kakve smjene imate, koliko traje radni dan?

ALEKSANDRA: Ja uvijek radim noćnu smjenu, uvijek!

ANALITIKA: Zašto?

ALEKSANDRA: Radim od 18h do 6h ujutro. Zato što moj muž radi prijepodne, a kući sa djecom neko mora biti. Ja se vratim, on krene na posao. Danju sam ja sa djecom, noću on.

ANALITIKA: A kad spavate...?

ALEKSANDRA: Spavam...tri, ponekad i samo ponekad, četiri sata dnevno i tako čitave sedmice. Imam četvoro djece - tri sina i kćerku - a to znači i brojne obaveze. Majka ne spava, majka se bavi svojom djecom. Najstariji sin ima već 16 godina, a najmlađi tek godinu i po.

aleksandra-rasovic-2Aleksandra Rašović 

ANTONIJA: Te razlike u godinama prave problem... svako dijete zahtijeva svoje. A kad pogledaš, sve je to život i sve je to ono najljepše u životu: djeca. Pa, kad ti ih neko oduzme, a ti još pamtiš svaki detalj iz njihovog djetinjstva, sve njihove navike, smijeh...

ALEKSANDRA: Još kad ti ih neko "prepolovi" kao tvoj muž...

ANALITIKA: Kako to mislite?

ANTONIJA: Oduzeo mi je sinove, starije sinove, najmlađi je bio premali da ga uzme, a kćeri, izgleda, nije ni htio... Vratimo se taksiju, jer je ova moja priča preteška.

antonija-vujisic-2Antonija Vujisić

ANALITIKA: I značajna, ali ste u pravu. Razgovaraćemo i neki drugi put, pa ćemo o tome. Što ste do sada mogle da zaključite: kakvi su naši građani? Kakve ljude vozite?

ANTONIJA: Svakakve! Ima svega!

ALEKSANDRA: Ima onih koji ćute, ni dobardan, ni doviđenja ne kažu; ima i onih što sve vrijeme pričaju i pričaju - to bude ponekad nezgodno, jer morate se koncentrisati na vožnju, na ulicu, može bilo ko da vam izleti pred auto, a morate i da čujete što dispečer govori... Hoćete da ispoštujete i mušteriju koja vam se obraća... nije baš jednostavno. Naravno, ima i mnogo zaista divnih ljudi, pa vam bude drago što ste ih sreli i upoznali.

ANTONIJA: Jeste, to je ljepša strana našeg posla.

ANALITIKA: Ima li razlike između muškaraca i žena u tome kako se ko ponaša prema vama?

ALEKSANDRA: Različiti su svi. Ipak su najbolje mušterije žene i to one iz tzv. srednjeg staleža, kao i one siromašnije. One su pristojne, pitaju vas jeste li umorni, kako ste, ostave obavezno bakšiš. One koje su dotjerane, namirisane i nalakirane... e, te se ponašaju drugačije: gledaju vas s visine, tako vam se i obraćaju, a na kraju vožnje traže da im vratite i pet centi. Ima i onih koje ne žele da vam plate, pa vam za račun od euro i po pruže novčanicu od 200 ili čak 500 eura i, navodno, očekuju da imate da im vratite cio kusur! A samo hoće da uštede to malo para. Mizerija.

ANTONIJA: Isto se i meni dešavalo. Tada samo zatražim da mi izađu iz auta i to je sve. Ko bi sa takvima izašao na kraj. Muškarci češće daju one veće bakšiše...

ALEKSANDRA: Jeste, kad su oni češće zaposleni nego žene. I ne štede na sebi, a žene štede. Neke se, recimo, vraćaju taksijem sa pijace, ali do pijace idu pješke. Muškarci sebe bolje paze.

ANTONIJA: Ima i među njima svakakvih. Najgori su oni koji se udvaraju - misle, ako voziš taksi, sigurno si raspoložena za "druženja" sa njima.

ALEKSANDRA: Aaaa, to im dođe kao obavezno da te pozovu na kafu, da izađete. Pitaju kad se završava smjena...

ANTONIJA: Ja sam jednom imala i opasnu situaciju - vrlo "teška" mušterija, zahtjevan tip, naređuje, insistira da izađem sa njim, otima mi ključeve od auta... strah me je bilo, ali sam pokušavala da ostanem mirna i da razgovaram sa njim kao da je najnormalniji. To strpljenje me je spasilo. Kasnije sam ga vidjela u gradu, na ulici, obavijestila sam policiju i oni su došli po njega. Saznala sam da je bjegunac iz zatvora.

ALEKSANDRA: Znate ko mene nervira? Oni što vam uđu u auto, spuste se na zadnjem sjedištu i kažu:"Vozi za onim autom!" U stvari, prate đevojku, ženu ili koga već, da vide đe ide, sa kim se nalazi...

ANTONIJA: To rade i žene i djevojke, možda i češće. Sumnja da je muž (momak) vara, pa lijepo sjedne u taksi i traži da voziš za određenim kolima!

ANALITIKA: Pa, što radite tada? Vozite?

ALEKSANDRA: Vozimo, naravno. Mi moramo da se pravimo da ništa ne kapiramo, da ne shvatamo o čemu se radi ili, jednostavno, da gledamo svoga posla. Meni je u auto ušao čovjek sa pištoljem, ljut, bijesan. Kako je sio, tako je naredio đe da vozim, pa počeo da psuje i prijeti:"E, sad ću da je ubijem! Zapamtiće ona mene!" A sve maše pištoljem. Kaže: ljubavnica ga vara!? Ja vozim, pa polako počnem razgovor, on odgovara, ali bijesan i dalje. Malo po malo, ubijedih ga da ne ide kud je krenuo...možda sam tada spasila život toj ženi.

ANTONIJA: Iha, ima takvih dosta. Uđe mi tako jedan u auto, sjede na suvozačko mjesto, a na koljeno lijepo stavi pištolj. Bez ikakvog objašnjenja, izvadio je CD i rekao:"Daj mi ličnu!" Ja je odmah dadoh, što ću. Kad on izvadi nešto iz džepa, posu po onom cd-u, pa mojoj ličnom kartom fino po onom prahu i onda sve ušmrka... Vratio mi je ličnu kao da ništa bilo nije, ja je stavila u džep, i ja isto kao da ništa bilo nije. Stigli smo, platio, čak nešto preko ostavio i - doviđenja!

ALEKSANDRA: Dešava se nama svašta. Postoje i parovi koje nije nimalo sramota da vode ljubav dok ih voziš. Ništa sa vama ne pričaju, kao da ne postojite, obave što imaju i to je to... Kasno noću vozim pijane, drogirane... pa one nevaspitane i mrzovoljne... svakakve.

ANALITIKA: Što vam se najteže do sada dogodilo?

ANTONIJA: Meni je bilo najteže kad su me napala četiri momka, oteli mi sve - od dokumenata i novčanika, do pazara i mobilnog telefona. Kako sam se prepirala sa njima, jedan je izvadio nož i stavio mi ga pod grlo. Poslije ih policija tražila, ali nije bilo pomoći. Na kraju sam ja sama na ulici jednog prepoznala i prijavila ga. Od tada obavezno nosim i nož i šipku. To se ne dešava samo nama ženama, nego svim taksistima - nikad ne znaš ko će ti ući u auto.

ALEKSANDRA: Meni se nisu dešavale tako opasne situacije, ali jesu one teške i veoma neprijatne. Mislim da se takve situacije rjeđe dešavaju muškarcima koji voze...

ANALITIKA: Kakve situacije?

ALEKSANDRA: Uvrede. Na primjer, meni se desilo da mi je u taksi ušla jedna gospođa koja se strašno iznenadila kad je vidjela da će je voziti žena. Pitala me zgrožena: "Žena, a voziš taksi!? Zašto to radiš?" "Zato što imam djecu, gospođo, moram da radim", kažem ja. A ona će meni sa prezirom:"E, blago đeci kakva im je majka!" Da sam lopov, pa ne bi mi tako rekla.

ANTONIJA: Iha, takvih čuđenja ima redovno. Ljudi su spremni da vam svašta kažu samo zato što ste žena - žene tako liječe neke komplekse, a muškarci vrijeđaju, jer misle da su od žene jači...

ALEKSANDRA: A jednom mi je jedna prostitutka - stvarno je prostitutka - ovako rekla:"Uuf, ne bi' ti ja radila taj tvoj posao, nizašta na svijet'!" "E, ni ja tvoj, sestro, kunem ti se", odgovorila sam.  

ANALITIKA: Kako se vi, u stvari, nosite sa svim tim?

ALEKSANDRA: Za ovaj posao moraš biti dobar psiholog; moraš savladati brzo prepoznavanje ljudi, naučiti im pokrete, prepoznati stil u govoru, rječnik koji koriste, teme koje biraju za razgovor... Tada ti je lakše da shvatiš sa kim imaš posla.

ANTONIJA: Psiholog, ali moraš biti mirna, bez pokazivanja emocija, pa čak i bez pokazivanja što stvarno misliš. Najbolje je da ćutiš i voziš...

ANALITIKA: Osim tog "oružja" koje nosite...

ALEKSANDRA: Ja nosim biber-sprej, ha ha ha ha...

ANALITIKA: ...Osim toga, imate li kakav alarm u kolima, neki način da zatražite pomoć, da se javite dispečeru...?

ANTONIJA: Samo to imamo - da pozovemo dispečera i kažemo da imamo problem. Ali, ako si već u opasnoj situaciji, ako te neko napada, kako da zoveš ikoga?

ALEKSANDRA: Ali, dešava se i to. Neko sjedi pozadi, maltretira te, tjera da voziš tamo, pa ovamo, pa staje, izlazi, vraća se, navodi priču na nešto loše... onda ugrabiš momenat i zovneš nekog. Kratkom porukom kažeš da si u problemu i neko će već doći...

ANALITIKA: Dešava se da nekog izbacite iz auta?

ALEKSANDRA: O, da!

ANTONIJA: Ja ne dam na sebe - iz vozila izbacujem nepristojne stranke, u stanju sam da se prepirem, čak i da se fizički obračunavam, ako treba... Ne dam se!

ANALITIKA: Nije li to malo opasnije od svega drugoga? Ipak, rizikujete, ostajete bez zarade...

ANTONIJA: Tako je, ali ne mogu da trpim maltretiranje i nepristojnost. Ja samo hoću da na miru radim svoj posao. Stvarno se trudim da moja djeca imaju sve što im je potrebno. Sigurna sam da žive jednako dobro kao djeca koja imaju pored sebe oba zaposlena rodtelja. Uostalom, zato sam i napustila posao u Upravi pošta, jer mi je bila premala plata za sve obaveze koje sam imala. Ovako mogu da obezbijedim djeci mnogo više nego prije. Žena sam i moram da se dovijam.

ANALITIKA: Kad već to kažete, zanima me što mislite o ženama koje uporno zahtijevaju da im se vrate penzije koje su dobijale kao majke troje ili više djece? Jeste li razmišljale o tome?

ANTONIJA: Jesam, ali u to ne vjerujem. Vidite: riješili su problem državnog udara, a niko ne rješava probleme žena, majki... Zato, ne vjerujem da meni išta može da "padne s neba"...

ALEKSANDRA: Mislim da je ženama kod nas potrebna neka vrsta podrške, neko obezbjeđenje, ekonomska sigurnost, pa makar minimalna. Ali za sve žene - a ovo "sa troje ili više djece" nije fer. Treba pomoći ženama, bez obzira imaju li jedno ili dvoje ili desetoro djece, da ih podignu, da ih odgajaju makar i najskromnije, samo eto da imaju neku sigurnost. Ja sam imala pravo na tu penziju, ali je mene bilo stid da je tražim! Možda sam subjektivna, ali mislim da je u Crnoj Gori mnogo teže ženama nego muškarcima, pa kad bi bile materijalno obezbijeđene, mnoge od nas ne bi trpjele fizičko, psihičko ili ekonomsko maltretiranje od strane partnera. Kad bi samo naša država umjela da se brine za žene...

ANTONIJA: Kako ne? Evo sam ti ja idealan primjer kako se država, sudstvo, policija, socijalni centri... kako se cio sistem, zajedno sa građanima koji oko nas žive, brine za žene i njihova prava. Dovoljno je da muškarac nekoga podmiti, onoga odvede na piće, ovome ispriča neku svoju priču, i svi redom stanu na njegovu stranu. Ti možeš da kukaš, moliš, prijetiš, plačeš, vrištiš... sve ti je zalud - žena si, svi su jači od tebe i nikoga nije briga kako ti je. Ne postoji način, ni zakon, ni poštovanje zakona, koje bi spriječio jednog muškarca da maltretira jednu ženu...

antonija-vujisic-sa-cerkom-sinom-i-unukomAntonija Vujisić sa sinom, ćerkom i unukom

ALEKSANDRA: O tome i pričam - kad bi žene, majke pogotovo, imale svoja sredstva, nek budu i minimalna, mogle bi da kažu da su važne društvu, državi, da je nekome bitno kako im je, da neko shvata da majke odgajaju buduće građane ove države i da niko nema pravo da ih muči, ponižava, maltretira. Mislim da bi to bilo pošteno. Tako bi se obezbijedila i djeca i žene, ali i dostojanstvena starost ženama. Onda bi se i odnos prema ženama promijenio, samo da neko uoči da nas štiti država. Meni bi takvo nešto pomoglo da imam kraće radno vrijeme, da ne brinem za krov nad glavom. Sjetih se sad - vozila sam jednog Italijana, malo duža relacija, pa smo stigli da porazgovaramo. I znate što mi čovjek kaže? Da bi svu vlast dao ženama! To je zaključio nakon desetak dana provedenih među našim narodom, ali i zbog informacija koje je pokupio... Sve je shvatio.

ANTONIJA: Ja, nažalost, zaista mislim sve najgore o muškarcima. Naravno - čast izuzecima.

ALEKSANDRA: Ja mislim da su žene bolji dio društva. Evo: u ranim jutarnjim satima, od pet do šest sati, vozim žene koje idu da rade - održavaju higijenu i čiste po lokalima, rade u Distributivnom centru ili slično, pa će, tek kad to obave na redovan posao! A muškarce u to vrijeme vozim iz kafana!? Ne znam da li sam vozila pet muškaraca koji rade po dva posla, a žena na stotine! Majke su, ćerke, domaćice...

ANTONIJA: Neke žene rade i po 16 sati dnevno, a onda ih čekaju kućni poslovi itd...

ANALITIKA: Mnogi ljudi, kada im je teško, nalaze utjehu u religiji. Obraćanje bogu im pomaže da izdrže svakodnevicu, da se nadaju boljem. Kako vi stojite sa tim?

ALEKSANDRA: Nisam vjernik, za mene su bogomolje samo lijepe građevine. Snagu tražim u sebi. I dobro tražim u sebi. Ali i u drugim ljudima.

ANALITIKA: Kako biste same sebe opisale ukratko?

ALEKSANDRA: Najviše sam majka. I borac. Jer me nisu učili da puzim, nego da hodam. Veseljak sam i ponosna na to što uspijevam da obezbijedim i ono što često ne mogu ni dva roditelja...

ANTONIJA: Ja bih rekla isto za sebe - sve što sam trpjela, trpjela sam zbog djece. A kad sam odlučila da više ne trpim, opet je bilo zbog djece. Više se nikog i ničeg ne bojim, samo sam tužna što veoma dugo nisam vidjela svoja dva sina. Iako sam ponosna što su odrasli i što su sada već studenti...

(Pokazuje fotografiju na kojoj je sa jednim od sinova, i sa ponosom kaže: "Od sve moje djece, on mi najviše liči...a nisam ga vidjela godinama!" Zatim pokazuje drugu fotografiju - prelijepa mlada žena i njen sin.)

ANTONIJA:  Ovo je moja najstarija ćerka, i kao što vidite, imam unuka, i to od sedam godina! Znači, ja sam i majka i baka. Trudim se da budem nasmijana, vesela i da se družim sa svima njima, da idemo zajedno na izlete, na more... i tako će biti dok god budem imala snage za život.

ALEKSANDRA:  Baka, a vidite kako izgleda...

ANTONIJA: ... al' moje najmlađe dijete sada ima trinaest godina.

ANALITIKA: Još nešto o sebi?

ALEKSANDRA: Imam jednu posebnu ljubav - cvijeće! Pošto sam podstanar, gajim mini-ruže i imam ih u raznim bojama. Imam i drugog cvijeća, ali su mi ruže najdraže. I cvijeće umije da uzvrati ljubav, osjeća ko ga voli.

aleksandrine-ruzeAleksandrine ruže

ANALITIKA: Što još volite?

ALEKSANDRA: Volim da pročitam dobru knjigu. Oduševljena sam Vedranom Rudan - kako ta žena "gađa" pravo u centar! Volim je, jer je hrabra.

ANTONIJA: Što još volim? Volim kad nekog zanima kako živimo mi žene. Volim kad se uvjerim da bar neko misli na nas...

***

ANALITIKA: Posao vam je, vidi se, veoma važan. Koliko možete da zaradite mjesečno?

ALEKSANDRA: Ponekad mi je žao što sam napustila medicinsku školu, možda bi me pojedini više cijenili da to radim. Ali, bilo je jače od mene: vidjela sam malo dijete kako je umrlo, prisustvovala sam sceni kada je otac djeteta saznao za smrt i zaplakao, dok su mu iz ruku ispadali sokići koje je kupio djetetu... Glavna sestra mi je rekla da ću se naviknuti, da ću čak "oguglati" na to... A ja nisam mogla. Možda sam zato tako osjetljiva na djecu, na sve što se njima i sa njima dešava. Bila bih spremna i da, pored moje, usvojim napušteno dijete, ali vam zakon traži da imate idealne uslove da bi vam dali dijete. Međutim, ljudi koji žive tako bogato, ne usvajaju djecu...

Radim, zato, za moju djecu,  radim i kada mi je teško. Meni je posao važan jer obezbjeđujem djecu. Ne mogu da dozvolim situaciju u kojoj bi nešto falilo njima. Posebno zbog toga što moj muž ne prima redovno platu - evo, nije dobio platu posljednjih pet mjeseci! Sada su im nešto obećali, pa ćemo vidjeti. A zarada... nekad manje, nekad više, zavisi. Dešava se i da vozite, a ne plate vam, dešava se i da vas neko iznenadi dobrim bakšišom. Upravo zbog toga, ja radim za dnevnice - ne uzimam cijelu platu, jer ne mogu da je čekam mjesec dana.

ANTONIJA: Moramo da živimo od svog rada. Moj bivši muž je imao "kule i gradove", a ja pored njega nisam imala ništa. Bilo je momenata kada sam mislila da neću uspjeti, da neću izdržati, ali sada kada je mnogo toga iza mene, znam da mogu sama i sa svojih deset prstiju obezbijediti ono što je mojoj djeci i meni potrebno. Nije to mnogo, podstanari smo, ali je dovoljno za normalan život. Šalim se, pa kažem da ja zarađujem magistarsku platu. To jest, znam magistre koji zarađuju manje od mene. Želim da moja djeca odrastu, da im život bude lakši i ljepši od mojega, a onda ću da vidim kako ću dalje.

ANALITIKA: A sve to što bivši muž posjeduje - zar to ne pripada barem djeci?

ANTONIJA: On je mnogo toga fiktivno prepisao rođacima i prijateljima, samo da ima što manje imovine na svoje ime, baš zato da mu djeca "nešto ne uzmu"... Kažem vam, bolje da pričamo o taksiranju, jer je moja priča isuviše tužna i teška... 

ALEKSANDRA: Da. Al' pusti bivšeg muža... Najvažnije je: dođete kući, malo odmorite, a kada se djeca probude i krene dan, njihov smijeh, razgovor, obične porodične priče... sve to zajedno, ispuni vas ponosom i srećom. Ipak, za to živimo!

Razgovarala: Nada Bukilić