Maske su definitivno pale

Mnoge ustaljene laži se već bjelasaju kao kad uginula riba pokaže na vodenoj površini svoj mrtvi bijeli trbuh. Znači li to da će nacionalistički pritisci iz Srbije na Crnu Goru jenjavati? Ne, bar ne za još duže vrijeme

Objavljeno: 16. 07. 2019 - 06:35

» Piše: Rajko CEROVIĆ

Prošlo je vrijeme gotovo vjekovnog crnogorskog sirotinjskog uvijanja pred agresivnim srpskim nacionalizmom, koji je bezočno pretendovao na vlasništvo nad crnogorskom državom, njenom istorijom i kulturom, nad crnogorskim nacionalnim bićem, njegovom tradicijom, jezikom, crkvom i ukupnom crnogorskom oslobodilačkom i moralnom baštinom.

Ako smo u periodu komunizma - što zbog sopstvenih nerazvijenih institucija, što u navodnom interesu bratstva i jedinstva, kao i jugoslovenske monolitnosti, a posebno inferiornosti crnogorskog komunističkog vođstva prema svemu što dolazi iz Srbije, obilno gutali knedle i pravili se nevješti na brojna ponižavanja iz Srbije - danas za sve to nemamo ni najmanje razloga.

Srbija danas nikako da shvati da više nema Jugoslavije, u čijem je uništenju upravo ona imala lavovski dio, ni Srbije kao njene stanovništvom najbrojnije republike, Beograda kao glavnog grada u kome su bile smještene sve savezne institucije i diplomatska predstavništva, pa da svi drugi, izvan Srbije, moraju mnogo voditi računa o beogradskoj preosjetljivosti i srpskoj predstavi o vlastitoj veličini. Danas srpski nacionalistički gnjev, uvijek i više od 150 godina odgajan i njegovan, ne pogađa metu i ne izaziva željene potrese. Svi imamo svoje, i ma koliko Srbi stalno pretendovali na tuđe, ozbiljno se plašim da su golemo zakasnili. Eto im, ako hoće, što kaže duhoviti Abdulah Sidran, nek prave veliku Srbiju, ali na sprat! Nikako da izvuku pouku da su u četiri rata poraženi, i još iz njih izašli sa umanjenom teritorijom. Apsurdno je danas dokazivati da Njegoš nije srpski pjesnik, ili da se nacionalno izražavao kao Srbin, kad je, uz nesumnjivi lični bol, izgovorio rečenicu: „Vala se vi Srbi narobovaste“. Još apsurdnije ga nazivati srpskim pjesnikom ako je bio nesporni suveren svoje crnogorske države.

Ništa, baš ništa u Gorskom vijencu Srbi ne mogu prihvatiti kao svoje nasljeđe, pa ni Posvetu prahu oca Srbije, koja je Srbima stavljena pod nos, u prvom redu da ih ponizi. Još apsurdnije dokazivati da Crnogorci nemaju svoj jezik, ako su ga, i Njegoš i Petar I, tako moćno zasnovali da je danas nedovoljno razumljiv i za srpske lingviste. Da ne govorimo o još ranijoj tradiciji crnogorskog pisanja na svome narodnom jeziku.

Da li je crnogorskim glavarima, ili drugim Crnogorcima, pri čitanju poslanica Petra I, bio nužan prevodilac? Neka smo nostrifikovali dva nova slova, ili glasovna znaka, koji su nam vjekovima egzistirali u sopstvenom govornom sistemu, kao više nego ravnopravni sa ostalima. Možda smo to morali učiniti i ranije, da nije bilo svemoćnog tutorstva i nacionalističke straže iz Beograda. Da Srbija ne preza ni od drugih falsifikata svjedoči još besmislenija teza tamošnjih nacionalista da Crna Gora nije imala do 1920. godine svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu. Bar da se oslone na neprikosnoveni kanon po kome svaka pravoslavna nezavisna država mora imati i svoju nezavisnu crkvu.

Sadašnji Amfilohijevi ugursuzluci sa navodnim pismom vaseljenskog patrijarha, u istoj su ravni sa svojevremenim Amfilohijevim zahtjevom Moskovskoj patrijaršiji da izbriše iz svoga diptiha podatak o postojanju Crnogorske pravoslavne autokefalne crkve. Naravno da je moskovski patrijarh prezreo slično svetogrđe. Amfilohijeva bajka o raščinjenju vladike Mihaila, ili o Mihailovom lažnom vladičanstvu, toliko je jadna da gospodin Amfilohije, sve da svjetske i domaće sudove ima uza se, ne može Mihailu ni slučajno skinuti vladičansku mitru.

Pogledajmo samo Amfilohijevu mizeriju kojom pokušava da katoličku crkvu S v. Jovana Krstitelja na Svaču prisvoji za Srbe, odnosno SPC? To ne radi ni katolička crkva, kojoj bi držanje mise u pomenutom hramu znatno više priličilo. Pogledajmo, opet, onu silnu temperaturu mržnje na Crnu Goru koju podižu beogradski tabloidi, ali i mnoga tobože ozbiljnija glasila, povodom namjere Crne Gore da usvoji zakon o vjerskim pravima i slobodama na svojoj teritoriji?

Budite uvjereni da Beograd ne bi pravio manje buke nego da Crna Gora pomenutim zakonom hoće da upiše u svoje vlasništvo srpske manastire, poput Visokih Dečana ili Studenice. Uzalud logika, Beograd nikako da shvati da se Crna Gora, poslije nerazumljive crnogorske komunističke inferiornosti prema Srbiji, i to u Jugoslaviji u kojoj je bila država koliko i Srbija, najzad pita sa sobom.

Golemo je to iznenađenje za nacionalističku Srbiju, koja je Crnu Goru u ratovima devedesetih računala kao više nego sigurni plijen. Umjesto da se postepeno stišava, neophodnim prihvatanjem realnosti, srpska kleronacionalistička histerija, u odnosu na Crnu Goru, se sve više podiže i dovodi do nemoćnog bijesa, posebno svjesna da se crnogorska inteligencija definitivno oslobađa srpskog kosovskog folklora i tobožnjeg zavjeta, pod uticajem hiljada objavljenih dokumenata koje je crnogorska istoriografija, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, uspjela da objelodani. Pucaju mitovi pod kojima su Crnogorci držani u pokornosti, prazno zveče razni nepostojeći Obilići i druge nametnute laži o tobožnjoj srpskoj ratničkoj izuzetnosti, mimo drugih.

Tek sad se u Crnoj Gori počinje shvatati zbog čega je u bivšoj zajedničkoj državi crnogorska istorija toliko potcjenjivana da je u udžbenicima, ili pisanim u Beogradu, ili pod budnim okom beogradskih recenzenata i cenzora, svođena na kašičicu. Prvi put se u Crnoj Gori pokušava shvatiti otkud onoliko mržnje beogradskih navijača prilikom tamošnjih nastupa sportskih reprezentacija ili klubova iz Crne Gore. Novina je u tome da se ne kliče nešto kao: „UA Crnogorci!“, jer bi to, naravno, značilo da Crnogorci postoje, nego nas, u nedostatku jačeg mrskog epiteta, nazivaju Šiptarima?!

No, drugo je pitanje da li su svi Crnogorci ovog trenutka svjesni vlastite naučne i opšteintelektualne slobode, bar kad je riječ o izučavanju sopstvene prošlosti, ili su skloni da i dalje muče, poput članova CANU koja je uspjela da sve ove godine mučnog crnogorskog oslobađanja prećuti, kao da je riječ o akademiji nauka Moldavije? Eto, najzad je akademik Đorđe Borozan uspio da javno istupi povodom postojanja Crnogorske autokefalne crkve i još oko ponečega, ali ga moramo pitati gdje je bio ranije? Moj akademiče, o tome što ti danas zastupaš, mi pišemo, grmimo i pjenimo evo trideset godina. I ti znaš da nas Akademija nije slijedila. Naprotiv!

Maske su konačno pale. Mnoge ustaljene laži se već bjelasaju kao kad uginula riba pokaže na vodenoj površini svoj mrtvi bijeli trbuh. Znači li to da će nacionalistički pritisci iz Srbije na Crnu Goru jenjavati? Ne, bar ne za još duže vrijeme. Očekujmo da će se, možda ubrzo, iz Srbije pojaviti teorija po kojoj Srbija nije bila skoro pet vjekova sastavni dio Osmanske imperije, nego da je Crna Gora bila ,,slobodna Srbija“, ali Crnogorci to nijesu znali. Moguće? Uspijevali su nas ubijediti u još nelogičnije stvari. Naše konačno otrježnjenje je nesumnjivo ponekad i bolno, ali ozdravljujuće nužno!