Panjkao si, rđo, kako bi okalja domovinu svoju i sve njene borbe samo da dospiješ do masnije čorbe

Kako rezonovati povodom 100-godišnjice Božićnog ustanka: da li je to bila još jedna iskra za crnogorsku istoriju, i da li je to završena faza iz njene prošlosti!? Ili je to nedovršena sadašnjost, i mora budućnosti? U kojoj se srbijanska vlast i opozicija međusobno kinje – ko je kriv, odnosno: ko je dozvolio Crnoj Gori da ode! Svakako – zavisi od države; koliko bude uspjela da kulturno i demokratski razvija društvo, i odbrani državu Crnu Goru – kad treba i silom, odnosno snagom zakona!

Objavljeno: 16. 07. 2019 - 06:40

>> Piše: Čedomir DRAŠKOVIĆ

Austro-Ugarska okupacija je za crnogorske patriote bila teška, što je pokazano i jakim komitskim otporom. Međutim, kod civilizovanih naroda i u ratu – postoje pravila, i kodeks ponašanja. Alaj-barjak na dvoru kralja Nikole stajao je nedirnut do kraja Austro-Ugarske okupacije (gotovo dvije godine), a prvi dan poslije Podgoričke skupštine – skinut je, izgažen, i opoganjen izmetom! Austro-Ugarski okupator nije ugrozio ni jedno dijete, niti ženu (o čemu je pisao i M. Đilas).

U tom periodu, recimo, rekonstruisan je Cetinjski vodovod, izgrađen njeguški sistem za kaptažu i distribuciju vode, Koritnik. Tada je urađeno i dosta lokalnih kolskih puteva, naravno uz angažovanje domaće radne snage. Takvim putevima (što se i danas vidi) bio je premrežen Lovćen, putevi za Zalaze, Vršanj i sl. Na Cetinju je jedno vrijeme u njihovoj organizaciji radila i „narodna kuhinja“ za najsiromašnije, ili je takvima hrana neposredno dijeljena.

Vodilo se računa i o sakupljanju i odlaganju smeća; pripogledali su i na higijenu stanovanja po selima, a od Kotora do Njeguša je privremena austro-ugarska vlast izgradila teretnu žičaru… Etno-nacionalne gungule prave društva i narodi, koji su „preparirani“ demagogijom, dugot r a j n i m p r o p a g a n d a m a , ideološkim manipulacijama – lažnim obećanjima. Kako je neko rekao, u takvim pretpolitičkim društvenim šaradama ima realno građenog razvoja i zdrave demokratije – koliko među krokodilima vegeterijanaca. Ili: - Vrte se kao cuko oko svoga repa! Na „kulturnoj“ platformi za stvaranje srbijanske političke tvorevine, Kraljevine SHS, učestvovao je i holivudski filmski trust MGM.

Po srpskoj ideji, i srpskim novcem – snimljena je propagandno-klevetnička filmska priča o Crnoj Gori, odnosno o kralju Nikoli i njegovoj porodici – kao omraženom kraljevskom paru, bukvalno karikaturalno. I sve najgore i ponižavajuće, i o princu Danilu kao skitaču i „bludniku“, o bratu mu „kriminalcu“, itd. Tek na uporno protestvovanje brojne crnogorske emigracije u Americi, film je sklonjen. (Uoči I sv. rata u Americi je bilo oko 25.000 crnogorskih iseljenika, a ubrzo se broj rapidno povećavao).

Koliko tolerisano ideološko lakrdijanje može da sroza integritet pojedinca, a naročito društva, poučno govori i primjer nedavnog političkog oglašavanja u crnogorskom Višem sudu (u procesu suđenja „za pokušaj terorizma“, odnosno Državnog udara u oktobru 2016.), kada je jedan od svetosavskih lidera u Crnoj Gori (tipično „po srpski“) proizvoljno i ne (samo)kritički zabobonjio: „U Crnoj Gori, zadnjih trista godina, nikad nije demokratski smijenjena vlast“(!?). Međutim, nestanak vladike Vasilija u Petrogradu, nije crnogorski zločin! Ne bi bio ni vješanje vladike Danila u Zeti (u selu Srpska, već bi to bilo „zaslugom“ tragikomičnih „uskoka s Kosova“) – da ga Crnogorci nijesu otkupili! Ne bi bila ni sibirska „pozivnica“ za Petra I, da njegov odlazak nije spriječio Zbor crnogorskih glavara! Slično se „nauživao“ i Njegoš prilikom svog neizvjesnog (zadnjeg) putovanja na te strane: poslije dugog maltretiranja, i čekanja u Beču, a potom u zaleđenom Pskovu više od tri mjeseca, pod jakim „nadzorom“ vojske…

Knjaz Danilo je najtragičnija žrtva za Crnu Goru, i njihova „teorija“ je ravna nivou njihovih licemjernih i populističkih koketiranja o „domaćoj“ osveti. Na kralja Nikolu su iz Beograda slali bombaše, u dvije ture, a i revolveraš Račić je bio u planu: te da im se „posrećilo“, valjda se to ne bi moglo pripisati Crnoj Gori (neovisno od „porekla“ atentatora)!

Dakle, jedino je Šćepan Mali tragično završio u Crnoj Gori: bio je nažalost samozvanac, drugim riječima i uljez u vrhovnoj vlasti; i ne bi se reklo da su ga ubili Turci, odnosno produžena ruka skadarskog paše (kako tabiri „patriotska“ nauka). Po engleskom filozofu Spenseru, „Pametan je onaj ko sačuva glavu“. Dakle, ko sačuva „ono“ u glavi“: mentalnost i „mir u duši“ – nezavisnost, mogućnost za slobodno razmišljanje. Iako su Crnogorci nekoliko vjekova bili pod teokratskom upravom, nijesu bili popovski pristavi ni stihijne crkvene pristaše.

Dok nas nije podijelila osvetoljubiva i u ne-vakat ratoborna ideologija dugo „pospanog“ i anemičnog kmeta Simana, na talasu vaskrslog svetosavlja… (Da bi sv. Sava ponovo „došao“ među Srbe (preko austrougarske politike prema Srbima, njihovim podanicima), knez Mihailo je morao da interveniše Uredbom o uvođenju kulta sv. Save (1842); na Cetinju je „sv. Sava“ privi put kanonski tretiran 1856. godine, za vrijeme vladike N. Ivanovića, pravoslavca iz Dalmacije (koji je s „bratskim“ preporukama ustoličen kao navodni potomak njeguških Ivanovića, a poslije ubistva knjaza Danila klisnuo u Rusiju na visoke položaje). Što je ostalo od nekadašnjeg crnogorskog monolita: Svoj na svome! Od međunarodno poštovanog „mitskog kraja“, i „legende istorije“!

 Nastala je neudobna i promajna srpsko crnogorska vjerska (odnosno „nacionalna“/nad-nacionalna) „bečalina“ – kroz koju istovremeno i opasno defiluju „izdaja“ i „patriotizam“. Crna Gora – đe ima i trunke savjesti – trebala bi da se vrati, i da se za početak „grupiše“ jubilarno, kao nekad na pomenuti Ćemovski jubilej (povodom 10-godišnjece „ujedinjenja“). Da bi javnost bila realnije upoznata sa stvarnim posljedicama 1918., iz ugla toga jedinstvenog trenutka (sa pratećom zbirkom stihova „baladice ojadice“ nikšićkih intelektualaca iz toga vremena): „Ama, čoče, ako jesi čoek! / Zar naroda iđe da je bilo, / Samo sebe da kuje verige?! / Što tražili to smo i dobili! / S kim smucali, dotlen dofucali!“ / „I Petra Svetoga i Nikolu kralja, / panjkao si rđo, kako bi okalja / domovinu svoju i sve njene borbe / Samo da dospiješ do masnije čorbe.“ Kako rezonovati povodom 100-godišnjice Božićnog ustanka: da li je to bila još jedna iskra za crnogorsku istoriju, i da li je to završena faza iz njene prošlosti!?

Ili je to nedovršena sadašnjost, i mora budućnosti? U kojoj se srbijanska vlast i opozicija međusobno kinje – ko je kriv, odnosno: ko je dozvolio Crnoj Gori da ode! Svakako – zavisi od države; koliko bude uspjela da kulturno i demokratski razvija društvo, i odbrani državu Crnu Goru – kad treba i silom, odnosno snagom zakona!