Preko 9.000 osoba sa invaliditetom na evidenciji ZzZ


Protekle nedjelje u medijima se moglo čitati o zahtjevu poslodavaca da država smanji stopu posebnih doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom (OSI), koju pritom poslodavci biraju da plaćaju umjesto da zaposle osobe s invaliditetom, odnosno broj OSI propisan kvotom. Ovim povodom reagovali su Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG i Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore i predsjednik Savjeta fonda za profesionalnu rehabilitaciju.

Objavljeno: 21. 07. 2019 - 15:11

Njihovo reagovanje prenosimo integralno.

Naime, Unija poslodavaca Crne Gore je, smatrajući da je sankcija koju su sami poslodavci izabrali kao odgovor na politiku zapošljavanja OSI visoka, uputila Vladi, odnosno njenom Savjetu za konkurentnost, zahtjev o preispitivanju visine posebnog doprinosa, te da istu sa sadašnjih 20% od prosječne mjesečne zarade u godini koja prethodi plaćanju stope posebnog doprinosa smanji na 10%.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom je očigledno još uvijek relativno nova tema, opterećena raznim problemima i izazovima, među kojima je jedan od njih i stav i odnos poslodavaca prema pravu na rad, odnosno sposobnostima osoba s invaliditetom. Ipak, s druge strane o pravu na zapošljavanje osoba s invaliditetom skoro da se prije usvajanja posebnog zakona – Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom (2008) – nije ni govorilo, a posebno nije bilo evidencije, niti rezultata u praksi. Izolovani su bili, a i danas su, izolovani slučajevi zapošljavanja osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu, i to, po ugovoru o radu, što postojanje ovog Zakona čini neupitno opravdanim.

Ipak, njime nije propisana direktna zabrana diskriminacije osoba s invaliditetom u slučaju ako je poslodavac ne zaposli, već je opet poslodavcima, prije svih, data mogućnost izbora između dvije opcije: da zaposli osobu s invaliditetom, odnosno određeni broj OSI u zavisnosti od ukupnog broja zaposlenih, ili, ukoliko to NEĆE i NE ŽELI da učini, da kao vid sankcije plati poseban doprinos za zapošljavanje OSI, koji će služiti kao podsticaj onim poslodavcima koji zapošljavaju OSI. Naime, posebni doprinosi za zapošljavanje OSI se koriste kao subvencije dijela zarade za zaposlene OSI, opreme njihovog radnog mjesta, pokrivanje ličnih troškova asistenta u radu i kao kreditna sredstva pod povoljnim uslovima za kupovinu mašina, opreme i alata potrebnog za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Zanimljivo je onda da onaj koji sam bira da plaća kaznu se buni visinom te kazne, iako je pritom mogao izabrati da bude među „nagrađenima“, odnosno onima koji zapošljavaju OSI i zauzvrat dobijaju subvencije za to.

Navodeći razloge za zahtjev Unija navodi, između ostalog, da je „enormni novac iz godine u godinu koji su poslodavci uplaćivali na ime i za račun profesionalne rehabilitacije ostao neiskorišćen“, ne pitajući se pritom, i nikad ne prozivajući državu da namjenski utroši taj novac stvarajući uslove za zapošljavanje OSI. Osim što Uniju nije ni zanimala politika zapošljavanja OSI, već je sama sa svojim članicama birala „lakši put“ plaćanja posebnih doprinosa umjesto omogućavanja zapošljavanja i zapošljavanja OSI, sada se sjetila da je trošenje novca nenamjensko, ali opet ne jer se time uskraćuje pravo na rad osoba s invaliditetom, kojih danas na evidenciji Zavoda ima i preko devet hiljada, već iz ličnih, isključivo egoističnih razloga.

Nadalje, kako navode iz Unije, „gro tog novca (tri miliona) odvaja se u grant šeme, za koje mi iz Unije nismo sigurni da daje direktne i pozitivne efekte u pogledu aktivnog uključivanja lica sa invaliditetom na tržište rada imajući u vidu iznos koji se opredjeljuje za tu namjenu“, čime Unija čak ističe sumnju na same poslodavce, njihove namjere i sposobnosti da svrsishodno utroše novac, pa ostaje nejasno čije, u stvari, interese zastupa Unija?

Drugi razlog za smanjenje doprinosa, kako navode iz Unije, je što postoje preduzeća koja uplaćuju sredstva u iznosima i preko 10.000,00 eura, ili 20.000,00 eura, „a nemaju uslova za zapošljavanje lica sa invaliditetom zbog prirode djelatnosti“, a među tim djelatnostima navode građevinarstvo, energetiku, rudarstvo, zaštitu lica i imovine i turizam. Zabrinjavajuće je koliko Unija ovim pokazuje direktan diskriminatorski stav o sposobnostima osoba s invaliditetom. U kojoj to firmi građevinskoj, onoj koja se bavi rudarstvom, turizmom, obezbjeđenjem, odnosno zaštitom lica i imovine, ili bilo kojoj drugoj, su svi zaposleni građevinci, rudari, zaštitari? Ili Unija pokazuje jasan stav da OSI ne mogu biti ni menadžeri, ni izvršioci, ni tehničko osoblje, niti pokrivati bilo koju drugu poziciju. Kako nas to vidi i procjenjuje Unija?

Primjer građevinske kompanije koja mjesečno plaća više od 20.000,00 eura po osnovu doprinosa, a koji navode iz Unije, je klasičan primjer nespremnosti da se značajan iznos novca usmjeri na stvaranje uslova za zapošljavanje OSI. Za 20.000,00 eura će se opremiti i prilagoditi skoro pa svako radno mjesto za većinu osoba s invaliditetom, a kamoli za 240.000,00 eura koliko ova firma godišnje uplati. Pritom, da je ova firma izabrala da zaposli OSI ne bi plaćala poseban doprinos već bi ovo bio iznos koji bi koristila iz tzv. Fonda za profesionalnu rehabilitaciju.

Uz to, Unija u svom obraćanju Vladi pokazuje pogrešan, diskriminatoran i neutemeljen stav o osobama s invaliditetom, odnosno fenomenu invaliditeta, navodeći nemogućnost da one budu zaposlene u ovim granama djelatnosti „imajući u vidu da se poslovi ne mogu prilagoditi vrsti smetnje“. Poslovi se ne prilagođavaju zbog invalidnosti osobe, ili kako to Unija navodi smetnje, već zbog prepreka s kojima se suočavaju OSI na radnom mjestu (nepristupačnost radnog mjesta i okruženja, nepostojanje opreme, tehnologije i pomagala…) a koji su često spoljne prirode, izvan same OSI.

Zabrinjavajuće da ni sada nemamo poziv Unije poslodavcima da zapošljavaju OSI, kako ne bi plaćali poseban doprinos za njihovo zapošljavanje, već imamo zamjenu teza – da je izbor poslodavaca da plaćaju posebne doprinose, u stvari, biznis barijera. Pritom, Unija zaboravlja da su tu “biznis barijeru” sami poslodavci izabrali.

Na kraju, pitamo Vladu da li je svjesna da se činjenicom što je sa sjednice Savjeta za konkurentnost zadužila Ministarstvo rada i socijalnog staranja „da razmotri inicijativu i pokuša da je usaglasi s UPCG-om i predstavnicima udruženja OSI“ stavila u ulogu medijatora između diskriminatora i diskriminisanih. Da li je Vlada svjesna te opasne uloge, u kojoj ona ne štiti diskriminisane, već prihvata da se stav diskriminatora treba razmotriti i prema njemu odrediti jer ga i sama godinama primjenjuje?