Svileni šal na dar

Jubilarac slavljenik morao je biti posebno intiman, radostan i rasterećen. Takvi momenti jednostavne lakoće najbolje ubijede u ono ključno - da i kad pruži šansu potpuno različitima, Bedem ipak savršeno zna u što vjeruje i kome pripada.

Objavljeno: 09. 08. 2019 - 14:10

Da nazdravimo za ovaj pubertet - teatralno je rukom zamahivao Oliver Nektarijević, kao da kormilari sam kapetan Džek Sperou. S vjetrom u leđa ostavio je sve hladne zidove iza nas i prije nego su Kanda, Kodža i Nebojša zapjevali svoju najveću pjesmu. Svaki kamen nikšićke tvrđave i sve kockice složile su se baš tad: Bedem fest je tinejdžer, e...

bedem-2

Tinejdž momenat

Pubertetlije žele sve da probaju i sve pokušaju. Nikad i nikako im ne govorite kome pripadaju. I baš vole da se inate, dure, provociraju. Tako je Bedem već prve večeri dočekao svoj urnebesni tinejdžerski momenat: namršteni frontmen metalaca lokalaca iz Vizanta je pred gomilom novinara ubjeđivao kako u njihovoj muzici nema neke politike (nego se, eto, mnogo bučna posveta Kosovu ticala predaka, a nekakva se linija Jadran-Jon-Egej vukla, zamislite, po duhovnoj ravni). Vjerovali mu ili ne, rekao je još nešto baš istinito: Bedem fest je vrlo demokratski festival. Taj tinejdžer beskrajno je lojalan sebi bliskima i spreman da prihvati njihove različitosti. Još kad imaju nešto iskreno, pečobrazno ili opasno da kažu.

Za deset godina, Bedem je dokazivao i dokazuje - da jedan festival može biti poput antičke agore. Trga u kojem se sudara kovitlac ideja, ruže vjetrova velikih misli što sa stare tvrđave osvijetle kao prvi zrak. Sve dok imamo sluha da čujemo jedni druge. Eto, baš zato je bubnjar Dragoljub Đuričić, otvarajući festival, insistirao da dio ritma ponesu „oni s lijeva“, a nastave „oni sa desna, ili bolje reć' sa druge bande od lijeva“. I isticao - ništa nema ljepše od ritma. Saglasja i harmonije...

bedem-3

Zato je Bedem festival na kojem se pjevuši i pred filmskim platnom. Gdje suze blistaju poput zvijezda što bdiju nad tvrđavom. I šapuću kao Vlada Divljan u „Nebeskoj temi“, za obećani susret u snovima.

U bekstejdžu

Na takvom festivalu nešto bitno i naučite. Na primjer, da je Cane iz Partibrejkersa sve - samo ne arogantan tip. I da je u bekstejdžu, na prvoj stepenici koja vodi na binu uoči koncerta, samo jedan Zoran Kostić kojeg trema trese kao prut, kao pred prvi koncert. Prije nego što konačno stupi gore i kaže nešto važno o slobodi.

Taj festivalski bekstejdž je za novinara-reportera raskošniji i življi od orijentalne pijace. Uz organizaciju i volontere kojih se ne bi postidjela ni neka velika zapadnjačka festivalska zvjerka. Zato je taj prostor iza bine kao raskrsnica na putu svile na kojem ćete iznova saznavati. I gdje muzičari sebe znaju da oplemene. Tako je Marko Vuković, glavom i bradom Svemirko, do svog ponoćnog nastupa strpljivo odslušao i ispratio i Olivera i Caneta... Đakovčanin je duša od čovjeka, sa rijetkom osobinom da potpuno ravan i pospan glas učini strašno zanimljivim. Još uz grupu muzičara koji su, blagosloveni ponoćnim pljuskom, na talasu elektro pop nostalgije servirali najluđu žurku jubilarnog Bedema!

Najljepši orden

Jubilarac slavljenik je morao biti posebno intiman, radostan i rasterećen. Baš zato je Bojana Vunturišević, princeza sanjive pop elektronike i nekih đavolski pametnih stihova, odskakutala cijelu svirku, na bini, ispod bine... Sakrivala se iza di-džeja, otkrivala bose noge i neke duboke ožiljke - i potpuno očarala harizmom.

lejk5

Jedan od glavnih utisaka i najljepši orden koji festival može imati, jeste to što Bedem fest u muzičarima ima vjerne fanove. Od onog mrge u crnom iz Vizanta, Bojane koja je otkrila da joj se dolazilo tu i ranije, pa do velikana Darka Rundeka koji pamti sve svoje nikšićke svirke do u detalje. Zato je savršen decenijski momenat bio da ona baklja, zaštitni znak sa zidina, završi u rukama izvođača na bini. I da to bude baš onda kad nikšićka Osma sila izvede svoj najveći hit „Spominjem te“ u prvoj svirci nakon tri decenije...

Takvi momenti jednostavne lakoće vas najbolje ubijede u ono ključno. Da i kad pruži šansu potpuno različitima, Bedem fest ipak savršeno zna u što vjeruje i kome pripada. Jer, nije slučajno cijela tvrđava najglasnije pjevala baš „Ay, Carmela“ uz Darka Rundeka. I prkosila svim fašističkim bajonetima sa par stihova stare španske revolucije. Kako je samo bilo interesantno baš tada u bekstejdžu uhvatiti da tik uz binu te stihove kotrlja, potpuno omađijan i sam za sebe - pazite sad, Nele Karajlić!

bedem-6

Ispod zastava

Eto, to su Bedem i sve njegove „pubertetlije“: sa savršenim njuhom da provale iskrenost i stav. Da cijelom svijetu ispod stepenica stare tvrđave, u suton posljednje festivalske noći sa Đorđem Miljenovićem poruče, odbruse, ogole u glas ono: „Nisam dobro“... I baš taj momenat razgolićene slabosti grešnika bio je jedan od najdirljivijih. I to je taj Bedem, onaj što je uoči desetog početka protiv volje umiješan u staru zavjeru strana, u staru zavjeru nada... Da bi u trećoj noći, na komandu Darka Rundeka, ispod svih tih zastava konačno našao put. I jedan šal od svile, da miluje i grije obraze, tamo do sljedećeg ljeta.

Stojan STAMENIĆ

(FOTO: Bedem fest/ Miloš Zvicer/ Filip Grubač)