edala. I odslikava mapu nekih poznatih ulica." /> edala. I odslikava mapu nekih poznatih ulica." />

Ulicu je progutala gusta magla krivice

Album ne nudi izlaz iz lavirinta milionskog predgrađa, ali na tom putovanju postavlja mnogo ogledala. I odslikava mapu nekih poznatih ulica.

Objavljeno: 10. 08. 2019 - 11:32

Za savršen muzički par potrebno je malo škakljive očuđenosti i mnogo petlje. Majstor hipnotišućih bitova Madlib i razbojnik sa cijelom galaksijom opasnih rima u džepu, reper Fredi Gibs, kao da jedan drugom pospješuju inat i bezobrazluk. Iznova i iznova prelaze granice dozvoljenog.

U urbanoj džungli

Fredi je prosto „njuška“ sa ulice, mafiozo-gangster koji vas iznova i iznova zatrpava poganštinama i predrasudama. Sve to đavolski dobro funkcioniše jer je portret svakodnevice u urbanoj džungli. „If you are not feeding me, fucking me or financing me, I do not give a shit“ drobi na pola albuma „Bandana“. U prašini sipljivih bitova, kao da se može uhvatiti miris nafte, isparavajućeg asfalta. Nekih užeglih života.

Madlib toj oštrini pruža obrise delikatne geometrije. U intervjuu koji je najavljivao album, govorio je o tome kako spava svega nekoliko sati. Svakodnevica mu je potpuno ispunjena bunilom grozničavog stvaranja. Iz nekog tripa meksičkih pečurki za koje je, nekim čudom, dobio dozvolu korišćenja, izranja cijela magija od semplova i bitova. Samo takav lik je jedini koji uspijeva da Gibsovo pjesničko divljaštvo osedla. Da toj silnoj agresivnosti i političkoj nekorektnosti pruži kurs.

Zato je jasno zbog čega je „Bandana“ bila jedan od najiščekivanijih rep albuma godine. I zašto o njihovo stvaralaštvo žele da se „očešu“ velike zvijezde poput Kanje Vesta i Erike Badu.

- Shit’s so real, I gotta use fake names. Every time I sleep dead faces occupy my brain - izgovara Fredi u uvodnom dijelu albuma. I već je jasno da smo na opasnijoj teritoriji. Da je ulicu progutala gusta magla krivice.

gibs-madlib-2

Pokazna vježba

Madlibov talenat najbolje je podvučen u momentima kad je spreman da najsmjelije eksperimentiše. Na „Half Manne Half Cocaine“ iz jednog forsirano surovog početka neočekivano izranja pakleno zarazan džez. Takvi momenti su nezaboravni, to je muzički udar pesnicom u grlo. Na „Soul Right“ ipak uspijeva da bude delikatno nježan. Na „Palmolive“ vrši pokaznu vježbu savršene mjere - između vrtoglavog tempa i renesansne detaljnosti.

Najjači od svega je, ipak, osjećaj nepravde. Svijest da su Fredi i Madlib poput ugroženih vrsta spremnih za odstrijel. U ovom svijetu nijesu ništa drugo nego utamničene divlje živuljke, svedene na to da budu najopasnija atrakcija zoološkog vrta. „I may not be here, I’m feeling like I might just leave“ prelama se, skoro očajnički, kroz „Education“ za onog koji ne vidi izlaz iz lavirinta svojih promašaja. Tada Frediju Gibsu oprostimo lako i kad se gađa mizoginijom, i kad nam servira plitku propagandu protiv vakcinisanja... Jer, sve je to samo igra iz koje nema izlaza i u kojoj nema trijumfa. „Bandana“ zato ne nudi izlaz iz lavirinta milionskog predgrađa, ali na tom putovanju postavlja mnogo ogledala. I odslikava mapu nekih prokleto poznatih ulica. S. STAMENIĆ

Ocjena: 82/100

(FOTO: bilboard.com/ shopify.com)