Spašavaju i kad rijeka ne prašta

Gospodine, ovdje  je opasno za plivanje. Najbolje je da se vratite na drugu stranu, pojašnjava Petar Batrićević sa vrha pramca turisti čija djeca se glasno smiju i skakuću na sprudu koji viri gotovo na sredini ušća na desnom rukavcu Bojane.

Objavljeno: 18. 08. 2019 - 08:04

Budući da turista ne razumije, slijedi pojašnjenje da poziciju čine opasnom jake struje. Čovjek prihvata upozorenje i pokazuje da je shvatio što mu je rečeno.
To je dio svakodnevne rutine koju praktikuju Batrićevići, čija ribarska kućica gleda na ušće. Kad god prođu barkom ka otvorenom moru, ili u povratku, nekoga upozore, a nerijetko intervenišu i spasavaju nečiju glavu.

Zato su ljudi gotovo oguglali kada se čuje ili napiše da je neko od Batrićevića, ko zna koji put, intervenisao na ušću Bojane i spasio nevoljnika iz talasa i vodenih struja.

Kurenti na samom ušću su takvi da im se, kada krene po zlu, ni najjači plivači ne mogu oduprijeti jer ne poznaju ćudi rijeke koju plahom čini njen nikad isti zagrljaj sa morem. Ali, “stalni čuvari ušća” uvijek su blizu i reaguju kad god se može ili doznaju da je pomoć potrebna. Od njih se naviklo na tako nešto…

Tako je svake sezone, iznova. Puno je kupača koji ne haju za table sa napomenama da je plivanje u toj zoni strogo zabranjeno. Srećom po njih, par stotina metara uzvodno, sa ribarske terase stalni pregled situacije i pogled na ušće imaju članovi dvije generacije porodice Batrićević. O starijem Pešu, njegovim spašavanjima, ali i situacijama na moru mogao bi se snimiti film, a njegovi sinovi Aleksandar i Petar nastavljaju očevim tragom. Samo zahvaljujući toj okolnosti danak neiskustvu i nepoštovanju upozorenja mnogi plivači nijesu platili glavom.

Pedesetak metara od zamišljene linije dodira Bojane i mora, Petar upozorava i dva momka da ne idu ka sredini ušća zbog jakih struja i činjenice da je tu zabranjeno plivanje. Prilično nonšalantno odgovaraju “važi”, “nema problema” i, vrlo brzo, kada smo odmakli barkom, pokazalo se, nastavljaju kud su naumili.

“To su ključne greške koje ljudi prave. Ne poštuju table, niti preporuke lokalnog stanovništva. Ušće djeluje bezazleno, dok se situacija u minut ne promijeni i snažne struje ne pretvore ga u opasnu klopku za svakoga ko pokušava da pliva u tom sudaru rijeke i mora. Još ako jugo okrene, onda ušće liči na lonac koji ključa”, pojašnjavaju Batrićevići koji su i daleko van granica ulcinjske opštine i Crne Gore poznati po tome da su na desetine i desetine ljudi spasili sigurne smrti.

Od proljetos, čak petoro turista je još u životu zahvaljujući činjenici da je neko od Batrićevića bio u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Posljednji slučaj zabilježen je prije 15 dana kada je sa ribarske terase, prije ulaska u kužinu, Petar krajičkom oka snimio siluetu plivača čiji pokreti odaju da je u opasnosti.

“Uskočio sam u gliser i uputio se pravo ka ušću. Čovjek je bio u životu zahvaljujući malom dušeku kojeg je grčevito stezao. Bio je gotovo crn jer je u vodi proveo najmanje dva sata pokušavajući da se otme struji. Ubacio sam ga u čamac, a na obali je dugo trebalo da se povrati”, priča Petar i dodaje da je riječ o Jozefu Crvenjaku koji će dugo pamtiti sigurne daske na koje je kročio.

A sve je počelo bezazlenim odmicanjem od obale i zalaskom u zonu jačih struja…

“Najviše zapravo stradaju plivači, ljudi za koje bi pomislili da nema šanse da se nađu u nevolji jer odudaraju i konstitucijom, snagom, a čini im se da su iskusni”, nadovezuje se pričom Aleksandar Batrićević.

Tako je bilo proljetos kada je on sigurne smrti spasio dvojicu poljskih triatlonaca. Vjerovatno nekome zvuči nemoguće da triatlonci, koji su kondiciono daleko od običnih ljudi, zapadnu u takvu nevolju. Upravo se to dogodilo na drugom ušću 2. maja.

“Bojana ih je odvukla na nekih dva kilometra od ušća. Borili su se dugo protiv struje strahujući da ih ne odvuče daleko u more. Spas su pronašli na rodomu, sprudu, koji je međutim bio premali za njih dvojicu. Uspio sam da doprem do njih u zadnji čas, prije nego je podloga ispod nogu nestala, a hipotermija učinila svoje… Dugo nakon izvlačenja tresli su se kao prutevi”, prisjeća se Aleksandar.

Za Batrićeviće je gotovo rutina da prate situaciju na Bojani. Otuda su ih prozvali čuvarima ušća, neformalnim čuvarima doduše, jer za svoje činjenje niti imaju posebnu logistiku, niti su ikada tražili bilo čiju satisfakciju, najmanje od onih koje su spašavali.

Lepa Đurović, koja često svrati kod Batrićevića, nekoliko puta je svjedočila njihovim spasilačkim akcijama, nadovezuje se na ovu priču.

“Ne samo da nijesu nikada nešto tražili zauzvrat, nego se sjećam situacije u kojoj je Pešo, nakon što ga je na večeru pozvao Argentinac kome je spasio život, na kraju platio sav kafanski ceh. Na pitanje zašto je to učinio, odgovorio je: “Pa kako će čovjek da nastavi dalje put ako plati sve ovo”. To mnogo govori o njima, njihovoj humanosti. Zato bi opština i država, smatram, trebalo da na konkretan način odaju priznanje ljudima bez čijeg prisustva bi turistička razglednica Bojane i Ulcinja izgledala posve drugačije”, kaže ona.

A kada je o priznanjima riječ, Petrov i Aleksandrov otac, Pešo Batrićević je u Titovoj Jugoslaviji za spasilačke zasluge u katastrofalnom zemljotresu nosio medalju za hrabrost.

Nikada, kaže, nije očekivao ništa za ono što je činio.

“Koliko puta se dogodilo da ne znam ni ime ljudima koje sam izvukao iz vode, a neki se nijesu ni pojavili, niti javili nikada više. Ako, svako po svome osjećaju. A moj je osjećaj da treba pomoći. I tu nema kompromisa. Tako se ponašaju i moji sinovi. Tako ćemo vazda jer su Bojana i ušće naša kuća”, veli Batrićević.

batriceviciuscebojanepobjedaPanika i strah najgori su neprijatelji

Batrićevići pojašnjavaju da Bojana ima momenat da krene odjednom. Jedino rješenje u toj situaciji je prepustiti se struji da odradi svoje, jer će te odvesti u plitko. Zaludno je u takvim trenucima boriti se sa maticom i gubiti snagu.

Sa gubitkom snage kreće panika, a sa panikom i sve druge nedaće koje, nažalost, dovode do davljenja nekada i u vodi do koljena upozoravaju. Po nekoliko puta tokom dana, tokom oscilacije plime i oseke, dodatno u zavisnosti od vazdušnog pritiska i vjetra, Bojana mijenja intenzitet, snagu toka. Kurenti biraju drugačiju putanju, nanovo preslažu nanose pijeska na dnu čija konfiguracija varira iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec…

I zbilja, Bojana zna da prevari. Gazite do koljena, pa do struka, čini se nemoguće da bilo što krene po zlu. Druga obala rijeke nije predaleko… A onda popusti plimski val, more posustane, a Bojana jurne da nadoknadi što joj je more priječilo put tih nekoliko sati. Struja nosi lako pijesak ispod stopala, a kad krenete da plivate, trebaju vam propela i vanbrodski motor da joj se suprotstavite i tu nastaju kobne greške.