Sada sam svoj čovjek, ali sloboda je proces

Osamnaestogodišnji Nikšićanin D.O. rođen je kao beba ženskog pola. Zbog svoje prirode, nerijetko je nailazio na neprihvatanje od okoline – prije svega porodice i vršnjaka – pa se povlačio u sebe. Danas živi i radi u Podgorici, zavolio je sebe, i ima mnogo snova i ambicija. U ispovijesti nam je govorio o njima, ali i o svemu što je preživljavao – lijepim i onim manje lijepim momentima.

Objavljeno: 27. 08. 2019 - 00:00
Foto: PR Centar

Otkrivanje sebe: D.O. je veći dio djetinjstva proveo s bakom i djedom, u svakodnevnoj igri. Stalno je, kaže, bio u akciji i smišljao nove igre kojima bi se zabavljao. U njima je počeo i da otkriva svoju pravu prirodu.

„Većinom sam bio bez majice i trčkarao svuda okolo. Imao sam i vreću za boks; najviše sam volio da boksujem. Igrao sam se i sa različitim figuricama, puškama, pištoljima, volio sam da igram fudbal, ponekad bih se i potukao. Već tada sam dobijao različite komentare, poput: ʼTi ne treba da se igraš s tim, ti si žensko, za tebe su lutke i barbikeʼ. Djed me je uvijek branio, govoreći da sam samo dijete koje treba da uživa”, kaže on na početku našeg razgovora.

Volio je, navodi, da gleda crtane filmove i da zamišlja kako trenira i postaje veliki i snažan, poput superheroja.

„Međutim, vrijeme je prolazilo a ja nijesam postajao ono što sam mislio da ću postati, već nešto sasvim drugo. Sjećam se puberteta i formiranja ženskih grudi – to je bilo stresno za mene, ležao sam na krevetu i plakao. Dok sam ležao, bio sam ravan i pitao se – zbog čega ne mogu stalno da budem ovakav”, prisjeća se.

Sagovornik Portala Analitika sjeća se i pomiješanih osjećanja – od ushićenja do straha – koja su ga obuzela tokom prvog dana u nikšićkoj gimnaziji „Stojan Cerović“.

„Plašio sam se zbog toga što nisam znao skoro nikoga. Sjećam se i odjeće koju sam obukao. Na meni je bilo sve ono što sam želio – starke, farmerice, trik-majica i košulja, ali mi nije stajalo onako kako sam zamišljao. Pitao sam se zbog čega, ali sada znam da sam u glavi imao mušku verziju sebe, a nažalost  je bila ženska ”, ističe on.

Promjena imena: D.O. nam priča se da je cijelu prvu godinu u gimnaziji nosio zavezanu kosu, jer mu je puštena smetala. Roditelji su bili protiv šišanja, pa je tokom druge godine imao veoma dugu, talasastu kosu, koja je oduševljavala njegovu okolinu.

„Svima se to sviđalo, osim meni. Tokom godina million puta sam pitao majku da se ošišam, ali je uvijek bila protiv. Krajem druge godine otišao sam kod frizerke koja mi je skroz ošišala jednu stranu glave, a na drugoj je ostavila dugu kosu. Već poslije mjesec dana shvatio sam da mi se mnogo više sviđa ta strana, gdje je kratka kosa, i onda sam je skratio skroz. Naravno, bilo je različitih komentara”, ističe.

prajd

To šišanje za njega je predstavljalo mnogo više od pukog skraćivanja kose. Bilo je to, prema njegovim riječima, neka vrsta slobode da uradi sa svojim izgledom ono što hoće i suprotstavi se svakome ko misli da može da upravlja njegovim životom. Još jedan izazov koji je savladao u tom periodu je samostalni odlazak u šoping.

„Tada sam prvi put potpuno slobodan uzeo sve ono što želim od odjeće i što mi se sviđa. Samo sam razmišljao o tome kako sam se godinama mučio zbog toga što sam išao sa majkom, komšinicom ili drugaricom, koje bi me odmah odvukle u taj ženski dio. Ovoga puta sam kupio muške stvari i prvi put se osjetio dobro u svom tijelu”, napominje.

Ubrzo je odlučio da promijeni i ime jer više, tvrdi, nije mogao da podnese da ga oslovljavaju ženskim imenom koje mu ne pripada. Ime dobijeno po rođenju bilo mu je strano i predstavljalo veliki teret kojeg je jedva čekao da se oslobodi. Tri mjeseca je tragao za „savršenim imenom“.

„Prvo sam mislio da ono bude slično onome u dokumentu, ali sam shvatio da sam slobodan, da mogu da izaberem šta god hoću. Shvatio sam da ne želim ime koje zvuči kao moje staro, jer me vraća na uspomene koje nijesu lijepe. Istražujući, u jednom momentu sam vidio ime koje sada imam i odlučio da će biti to”, kaže on.

Okolini je trebalo dosta vremena da počne da ga oslovljava njegovim novim imenom. Često je, priča nam, budan čekao zoru jer je razmišljao o svemu što mu se događa.

„ʼSada imam svoje ime, šta da radim s ovim drugim?ʼ, pitao sam se. Takođe, bila mi je potrebna dozvola roditelja da zvanično promijenim ime, jer sam bio maloljetan. Tada još uvijek nisam znao da sam trans, već samo da hoću muško ime. Pričao sam s njima dugo, pokušao sve da im objasnim, ali oni nijesu razumjeli. Njihova posljednja je bila – ʼneʼ, navodi on.

Poslije tog razgovora pitao se kako da do osamnaeste godine bude ono što nije. Sve više se povlačio u sebe, a njegovo interesovanje za školu i vannastavne aktivnosti počelo je da opada. Nekada odličan đak više nije bio zainteresovan za predavanja i učenje, a posebno stresna bila su mu ispitivanja.

„I kod omiljene profesorice mrzjelo me je da podignem ruku, jer sam znao da će me nazvati ženskim imenom. Samo sam se isključio i trudio da ne postojim. To je mnogo uticalo na mene, dešavalo se da izgovaram pola rečenice, sve do onog dijela kada moram da se izrazim u rodu. Bukvalno sam ulazio i izlazio iz učionice kao da me nema, izbjegavao sam sve, ćutao”, prepričava D.O. svoje nevolje.

Ubrzo je, kaže, počeo da govori u muškom rodu, na šta su učenici različito reagovali – neki bi ćutali i klimali glavom, drugi ogovarali iza ćoškova, treći zbijali šale... Prisjeća se jednog školskog dana u trećem razredu, kada je kasnio na čas, a vršnjaci su mu dobacivali i nazivali ga pogrdnim imenima.

„Ušao sam u odjeljenje kao da se ništa nije ni desilo i sjeo na svoje mjesto. Pripravnik, koji je tada predavao, sve to je ispričao mojoj razrednoj. Ona je nakon toga pokušala da iz mene izvuče riječi, da me nagovori da ispričam bilo šta o tom događaju, o tome šta trpim, ali nije uspjela. Na svako pitanje odgovarao sam ćutanjem”, navodi on.

Naš sagovornik se tada već toliko povukao u sebe, da mu je bilo teško da se bilo kome ispovijedi. Na dobacivanja vršnjaka, koja su postajala učestala, nije se obazirao. Ponekad bi se čak i nasmiješio.

„Ništa nijesu postigli sa svim tim komentarima, jer bih se ili smijao sa njima ili iskulirao. Kontrolisao sam se, jer nisam želio da se raspravljam. Na sve te šale koje su zbijali na moj račun nijesam gledao kao na nasilje. Nijesam imao osjećaj da trpim nešto, samo sam sebi govorio da će sve to proći. Nije mi bio problem da pričam s njima, da im sve objasnim, ali samo ako bih vidio da su njihove namjere dobre. Na primjer, prva osoba kojoj sam se autovao je bila jedna drugarica iz škole”, kazao nam je .

il-fullxfull-1275505137-bg69

Roditeljsko neprihvatanje: Kada je shvatio da je trans osoba, želio je da to odmah prizna najbližima, porodici, ali se plašio reakcije. Danima je čekao pravi trenutak za autovanje.

„Bio je 6. april uveče. Počeo sam da pričam sa roditeljima, četiri mjeseca sam čekao pogodan momenat za to, ali nijesu razumjeli. Bio sam direktan, rekao im kakva je situacija, da nije samo faza, da se nikada neće promijeniti”, naglašava.

Iako ga roditelji tada nijesu podržali, kaže da ih je razumio, svjestan svih osjećanja koja su ih preplavila. Njegov otac, vojno lice, nije želio da čuje ništa što mu je D.O.  govorio. Pričao je o ugledu familije i bio bijesan. Majka je, s druge strane, bila jako potrešena i briznula je u plač. Nakon ljutnje koju su pokazali te noći, nastavili su po starom i pravili se da im ništa nije ni priznao.

„Osjećao sam se užasno, jer je čak i svađanje neki progres, a ovako je bilo kao da se to nije ni desilo. Toliko sam se mučio i pripremao za razgovor s njima, zaista mi je bilo potrebno njihovo prihvatanje”, priča nam naš sagovornik.

Svaki minut trećeg razreda gimnazije za njega je bio mučenje. Nije želio da sve opet proživljava. Zbog toga je odlučio da posljednji razred završi vanredno.

„Cijelu tu godinu proveo sam u svoja četiri zida – osjećao sam se depresivno i povrijeđeno. Knjige i kompjuter bili su moji najbolji prijatelji. Hiljadu različitih misli mi je tada prolazilo kroz glavu. Više nisam volio sebe, niti bio motivisan, jer je najgore kada je čovjek sam sa sobom”, uvjeren je sagovornik Portala Analitika.

Kako mu se približavalo punoljetstvo, znao je da želi da se osamostali. Na dan 18. rođendana napustio je porodični dom, vukući za sobom spakovani kofer i snove u njemu. Već tri mjeseca sam zarađuje za život, radeći u jednom podgoričkom lokalu.

„Živim sa cimerom. Sa roditeljima nemam odličan odnos, ali se sa majkom čujem. Znam da će me nekada prihvatiti, jer me vole, ali da im treba malo više vremena. Starija sestra mi je velika podrška, a mlađi brat, koji je trinaestogodišnjak, takođe sve razumije“, ističe.

Pronalazak podrške: Ljudi iz nevladine organizacije (NVO) Spektra sada su mu kao druga porodica. Tu su, prema njegovim riječima, kad mu je teško i kad misli da je sam na svijetu. Mnogo je, navodi, lakše kada zna da ima još onih koji se osjećaju kao on.

„Od avgusta prošle godine sam počeo da se povezujem sa njima i to mi je mnogo značilo. Pričao sam im što mi se dešava, a oni su mi bili podrška. Sada su neki ljudi iz te NVO baš oni koji su mi najbliži“, kaže on.

Oni organizuju i okupljanja, na kojima razgovaraju, razmjenjuju iskustva i imaju različite radionice.

 „Najave datum, vrijeme i tu se svi okupimo. Volonter sam u Spektri, pomažem kada je to potrebno. Sada se osjećam mnogo snažnije jer sam dio tima“, podvlači naš sagovornik.

Ljubav prema sebi: D.O. još nije izvršio operacije prilagođavanja pola, već je u procesu tranzicije. Prije nešto više od mjesec dana počeo je da prima hormonsku terapiju.

„Proces tranzicije je težak. Kao drugi pubertet“, slikovito objašnjava on.

Smatra da ne bi bio slobodan da se nije odselio od porodice i krenuo da zarađuje. Ali dodaje da sloboda zavisi i od doživljaja ljudi.

„Radio sam u jednoj kafani, u kojoj je radio moj drug, koji je takođe trans, ali ima bradu i izgleda dosta starije od mene. On nije imao problema, a kada sam ja počeo da radim, neki gosti su govori da sam premlad, dobacivali da sam dijete, pitali imam li ličnu kartu... Mislim ipak da je mnogo teže trans ženama, pogotovo zbog nalaženja posla“, uvjeren je on.

Hrabri Nikšićanin svoje dane provodi na poslu, u dugim šetnjama, u prirodi, na internetu... Ima mnogo snova i ambicija, a jednog dana bi želio da upiše Fakultet informacionih tehnologija. Hrabro korača naprijed, živi, kao što kažu, punim plućima, a svakodnevno radi na tome da ponovo prihvati i zavoli sebe.

„Želio sam i ove godine da upišem IT, ali je već bio popunjen. Takođe, želim da treniram i usavršavam se svakodnevno“, poručuje za Portal Analitika.

On želi da svojim primjerom ukaže da je, uz veliku volju sve moguće ali da za neke promjene treba dosta rada i vremena. Takođe, pruža podršku svim trans ljudima i poručuje im da nijesu sami.