Vrijeme što nikad ne umire

Recept za dobar film misterije je po pravilu onaj, u kom se kockice segmenata nelinearne radnje u finišu poslože, u skladnu i logičnu cjelinu. „Prije kiše“ je genijalan u svom radikalno drugačijem pristupu: njegovi segmenti su savršeno neuklopljivi!

Objavljeno: 30. 08. 2019 - 09:20
FOTO: imdb.com

Nema tačnije alegorije o posmatranju rata u tuđem dvorištu, od priče foto-reportera pred kojim je vojnik ubio zarobljenika, nakon opaske da nije dobio dobru fotografiju sa terena. I to je samo jedna od gorkih žaoka filma „Prije kiše“, koji je prije četvrt vijeka svjetsku publiku zapleo u tkanje krivice, po pravilima nekih ludih neparnih ritmova Makedonije.

Recept za dobar film misterije je po pravilu onaj, u kom se kockice segmenata nelinearne radnje u finišu poslože, u skladnu i logičnu cjelinu. Tako se gledaocu nahrani kapric, publika učini uspjelim istraživačem u avanturi - a u suštini podvali ili ne dobra ideja. A „Pred doždot“ („Prije kiše“, 1994) Milča Mančevskog je genijalan u svom radikalno drugačijem pristupu: njegovi segmenti su savršeno neuklopljivi!

Baš takav, potpuno paradoksalan i tvrdoglav u namjeri da gledaocu ne pruži jedno ili jasno tkanje priče –„Prije kiše“ je slavnom režiseru Dejvidu Linču, po sopstvenom priznanju, napravio promaju u glavi! Linč, predsjednik žirija Venecijanskog festivala zato je 1994. bio odlučan da Zlatni lav mora u ruke novajliji, anonimusu Mančevskom, za njegov debitantski film...

prije-kise-2

Podijeljeni svijet

Jedna albanska djevojka Zamira će, sa očima vučice pod savršeno prekraćenom kosom, bijeg od podjela svog sela tražiti u ćeliji najpitomijeg monaha-ćutljivca. Britanska montažerka Ana (delikatno senzualna Ketrin Kartlidž), čerečena između ljubavi prema mužu i privlačnosti koju osjeća prema reporteru Aleksandru, istom onom koji je dušu prodao đavolu, će u Londonu osjetiti da onaj rat iz tuđeg dvorišta ipak nije tako daleko... Konačno, isti onaj Aleksandar - Rade Šerbedžija koji teret ljudskog postojanja nosi na povijenim ramenima kao Bruno Ganc u „Nebu nad Berlinom“ - će tjeran krivicom u trećem segmentu filma grabiti ka svojoj Makedoniji... I tamo zateći jedan mnogo podjeljeniji svijet, uz molbu neostvarene ljubavi, Albanke Hane, da joj spasi kćerku i odvede je u London.

Mančevski će vas genijalno navući da početkom trećeg segmenta (prva priča su „Riječi“, druga „Lica“ i treća „Slike“) - povjerujete da su poređani tako da posljednji prethodi prvom, a da je drugi u Londonu finalni. Do tragičnog finala bićete već potpuno razuvjereni, u skladu sa porukom ispisanom na londonskom zidu i riječima jednog starca koje se ponavljaju sa film: „Krug nije pravilan“! Jer nema te prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje se mogu skladno uklopiti na prostoru podjela, rata i života sa samarom klanovskih ludila. I zato Aleksandar može dočekati onaj segment londonske afere samo kao mrtav čovjek - ili čovjek-ruina, uništene duše.

Tako jednostavno i efektno objašnjena tragedija jugoslovenskih ratova, i to u njihovom jeku, Mančevskom je donijela slavu. Njegove pukotine u priči i tkanju vremena dozirane su savršeno dramatično i simbolično - udaljenom tutnjavom grmljavine koja sluti na oluju; ili orkanskim udarom neparnog ritma u nezaboravnoj muzičkoj temi koju je napisao Goran Trajkoski, ključna figura moderne makedonske muzike.

prije-kise-4

Savršena slika

Junaci filma „Prije kiše“: Šerbedžija prepolovljen preko savijene kičme i umorne duge kose u ulozi karijere; prkosna Zamira; tragično zaljubljen monah Kiril ili nježna zapadnjakinja Ana bačena u svijet koji ne razumije - u segmentima filma dočekuju različite sudbine. Ponavljaju priče onih drugih, igraju već viđene i predvidive uloge, pa neke nove... I baš to je savršena slika rata o kojem je rijetko ko na Zapadu 90-ih uspijevao da pohvata - ko je ko, čija je gdje međa i koje su boje, namjere i zavade između njih. Osim toga, da se svi sve više mrze i da im se svijet raspada po šavovima modrih rijeka i ljutih planina. Sve se to pročita na licu Aleksandra (Šerbedžija), kada mu komšija sa kojim je odrastao, i čiju je sestru volio, prisloni nož na vrat.Samo da bi premjerio koliko su to zbog vjere različiti.

Onom istom Dejvidu Linču, Mančevski je objasnio da je ono tragično u filmu to što je u svijetu okovanom fabulom, radnjom, vremenom - jedino stalno i postojano ono što nosi segment „Riječi“. A da se „Lica“ i „Slike“ samo gube u toj olujnoj igri. Reditelj je, ipak, činjenicu da njegovi junaci skreću u različitim pravcima istih sudbina tokom filma, vidio kao nešto istinski pozitivno... Kao šansu, makar tanku, da se u tim apsurdnim pukotinama, ipak, zaigra mimo pravila igre i pronađe izlaz. Pa makar za one koji su pobjegli daleko.

prije-kise-5

Opojna sila

Taj dašak pozitivnosti, miris ljeta koji donese svaka oluja i podsjeti na opojnu silu nezaustavljivog života, najbolje se osjeti u prelijepoj temi „Time Never Dies“ Gorana Trajkoskog. Ta pravila neparnog tkanja ritma balkanskih gora, tog vremena što nikad ne umire baš onda kad pusti da se iste sudbine prospu po različitim pravcima, Dejvid Linč nikad nije zaboravio. Ta priča što ga je našla na jednoj zimskoj projekciji u Veneciji dugo ga je pratila. Toliko, da je baš po toj matrici, rasplitao svoju najgrandiozniju priču karijere, četvrt vijeka čekani nastavak „Twin Peaksa“...

Stojan STAMENIĆ

Posveta Petroviću

Inspiracija Milču Mančevskom, za formu tri nelinearna segmenta, bio je prije svega jugoslovenski crnotalasni biser ,,Tri“ Aleksandra Petrovića iz 1965. godine. Bio je to prvi jugoslovenski film prikazivan u SAD (1966). Remek-djelo, priču iz perspektive svjedoka, žrtve i počinitelja, iznijeli su Bata Živojinović, Kole Angelovski i Stole Aranđelović.

„Tri“ je bio i nominovan za najbolji film van engleskog govornog područja na 39. dodjeli Oskara. „Prije kiše“ mu je suštinski donio jednu ratnu realnost, konceptom po kojem su tri dijela i tri segmenta suštinski neuklopljivi.