Cetinjsko kamenje

Bilo je to, koliko se sjećam, prije nekih 10-11 godina, kada je zbog periodičnih razloga iz kabineta ondašnjeg predsjednika države ponovo medijski aktuelizovana priča u vezi sa seljenjem ikone Bogorodice Filermose u pećinu, što je promovisano kao jedan od „kapitalnih projekata“ zarad berićetne budućnosti Prijestonice u smislu speleološko-religijskog turizma.

Objavljeno: 03. 09. 2019 - 00:00

Tome su kasnije pridodati drugi izvori „održive ekonomije“, kao nadaleko poznata „žičara“, koja se „obnavlja“ još od 1931. godine, zatim međunarodni art-centar „Maccoc“ u gornjem „Obodu“ čiji je veliki i skupi reklamni baner lepršao godinama dok ga kiša i vjetar nijesu sprali, zatim fabrika čokolade po svjetski poznatoj ukrajinskoj recepturi i nešto kasniji „Biznis inkubator“ u bivšoj Košuti, koji je kao svaki inkubator i dalje uglavnom na „stand by“, čekajući da se nešto „ispili“.

cetinje1Tada je u jednom mahu, valjda radi demonstracije „ozbiljnosti namjera“, prekopan i potom, koliko mi je poznato, bez građevinske dozvole i bilo kakvog projekta, kao i ko zna čijim novcem, na brzaka „popločan“ plato oko Manastira i Biljarde, krtim i samoljuštećim pješčarom, koji se i dalje uspješno raspada poput „ljetnjih i zimskih ploča“ epohalnog poduhvata, namijenjenog stradunizaciji Njegoševe ulice i njene bliže okoline.

ZAŠTO SAD PRIČA

Neko će se sigurno zapitati ono uobičajeno: “pa zašto baš sad o tome pričaš i što će ti to uopšte, gdje si bio, što si radio, kakve su ti namjere..?”. Međutim, odgovor je jednostavan.

Podsjećam u nemogućnosti da nešto drugo učinim. Mnogo puta i ne isključivo samostalno pokušavao sam da bez „ovlašćenja“ u svojstvu zainteresovanog građanina, o mnogo čemu razgovaram sa “nadležnima”, koje za njihovu nadležnost i posljedičnu odgovornost država nagrađuje dobrim platama, privilegijama i svim ostalim o čemu uglavnom saznajemo iz štampe, ali bez efekta.

cetinje2Mada, da budem iskren, osim nekoliko osoba niko do sada nije pokazivao interesovanje da se javno uključi u ovakve priče, osim kao „podrška“ u četiri oka ili u svojstvu „kritičara“, po mogućnosti pod pseudonimom.

Međutim, moram nešto da pojasnim. Iako je ovo priča o „cetinjskom kamenju“,  kako veli naslov, ona se ne odnosi baš na pomenuto trošno kamenje namijenjeno popločavanju i sličnim predizbornim akcijama, kako bi se moglo pogrešno zaključiti.

Njega pominjem zbog konteksta, jer je u datom trenutku poslužilo kao sredstvo za „prekrvanje“ drugog kamenja, značajnijeg po tome što je moglo „nešto više da kaže“ o prošlosti našega grada. Da je bilo sreće. Na isti način kao što su mogle da pričaju svoju priču podne ploče iz Vlašle crkve, jedini ostatak originalne „pletare“ iz 15. vijeka, koji je uz „amin“ institucija svojevremeno „zamijenjen“ modernom podnom keramikom iz „praktično-estetskih“ razloga, ili mnogi stećci, koji su po „dobroj staroj navici“ preklesani još u vrijeme knjaza/kralja Nikole, da bi na istom lokalitetu poslužili drugim „korisicima“. Ali, to će biti posebna tema.

cetinje3Dakle, tokom frenetičnog popločavanja prije više od deceniju, bageri su za potrebe izrade atmosferskih i drugih instalacija iskopali rov dubine preko 2,5m na dijelu platoa kod južne kule Biljarde, koja „gleda“ prema Manastiru. Moj prijatelj Krsto i ja naišli smo iz čiste radozalosti u trenutku kada je rovokopač počeo da izbacuje krupnije kamenje, za koje se ubrzo pokazalo da ne predstavlja ono „obično“ iz nasipa, koji je na istom potezu nastajao decenijama, već da se radi o finom tesaniku i nečemu na šta treba obratiti pažnju. Kada je bager počeo izbacivati i veće komade raznih kamenih profila, dužine i preko 1,5.m, prišli smo i počeli da fotografišemo.

SKLANJANJE

Na dnu rupe, duboko ispod temelja Biljarde, još uvijek se nalazio horizontalno postavljen kameni prag, tako da je sve ukazivalo na neki stari objekat, potencijalno važan, pogotovo ako se uzme u obzir čijenica da se na toj dubini moglo nalaziti samo nešto zaista staro, iz vremena kada su jedine građevine u cetinjskom polju na tom mjestu mogli biti Manastir presvete Bogorodice na Ćipuru, koji je restauriran i nalazi se samo nekoliko desetina metara dalje i rezidencijalni objekti Ivana Crnojevića, o kojima do sada uglavnom postoje samo pretpostavke.

cetinje4Veće komade dobro očuvanih kamenih profila i tesanika sklonili smo na pločnik Biljarde, a od radnika smo zatražili da obustave radove, što je i učinjeno, dok ne dođe neko iz tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika i preduzme što treba. Ljudi iz Zavoda su na poziv brzo stigli i saopštili da će sve građevinske aktivnosti biti obustavljene dok se ne napravi sonda i ne vidi o čemu se radi.

Sretni i zadovoljni zbog brze i efikasne institucionalne reakcije Krsto i ja smo se nakon toga udaljili, čekajući sa entuzijazmom sjutrašnji dan i rasplet priče.

Međutim, sjutradan nas je čekalo „malo iznenađenje“. Čuo sam da su nakon našeg odlaska nastavili da kopaju, nakon čega je rupa zatrpana i do jutra dobrim dijelom već bila popločana, a „pragova“ i ostalog što smo odvojili više nije bilo. Neko je očigledno takođe na brzaka procijenio šta je prioritet i u okviru „nadležnosti“ donio odluku o „čišćenju“. Drugi su, sa svoje strane, to „profesionalno“ odćutali i okrenuli glavu, umjesto da naprave obećanu sondu.

cetinje5Nakon svega kao svjedočanstvo ostale su jedino fotografije koje imate pred sobom i još jedno u nizu pitanja bez odgovora, koje se tiče Cetinja i njegovog trajanja. Međutim, ovakav epilog nije nikakvo iznenađenje, jer su mnogi pokušaji da se daju neki odgovori i ranije po pravilu završavali na sličan način. Tako je bez odgovora ostao nalaz stare keramike u vrtačama iza Orlovog krša, o kojima je pisao arheolog Leković krajem sedamdesetih. Za Orlov krš se još u vrijeme izgradnje mauzoleja Vladici Danilu tvrdilo da ima tragova „ilirske gradine“.

cetinje6Sjećam se i da je mi je veliki entuzijasta i istraživač naše prošlosti, pokojni Vojislav D. Nikčević, dok smo prije par decenija radili na realizaciji njegove dvije knjige pod naslovom „Miscelanea Slavorum“, rekao da je u Justinijanovom arhivu došao do podataka o „vizantijskoj postaji u velikom polju u brdima“, odakle se nadgleda put prema Skadarskom jezeru. Šteta što nije o tome pisao, jer, tu bi se „povezale“ priče o Orlovom kršu i vizantijskoj postaji, pa se onako, čisto laički pitam, da li možda i ona Lekovićeva keramika, za koju se ispostavilo da nije ilirska nego kasnijeg datuma, to mogla da potvrdi?

Možda je i uklonjeno kamenje moglo da dopuni ukupnu priču o Cetinju, a možda je zbog nečije banalne inicijative uklonjeno baš kamenje iz srednjevjekovnih temelja Cetinja! Možda ... U svakom slučaju, svako ko ne vodi računa o temeljima svoje kuće treba da zna da će se ona prije ili kasnije sama urušiti.