Rum caruje, snaga klade valja

Da kip može sažeti sve careve neuspjehe u jedan, onda bi se sa usana od bronze bez sumnje začula riječ: „Karansebeš“ – njegov Vaterlo prije Vaterloa, bitka u kojoj se međusobno poubijalo 10.000 ljudi boreći se na istoj strani

Objavljeno: 07. 09. 2019 - 07:40
FOTO: warhistoryonline.com/ waymarking.com/ allthatsinteresting.com/ nothingiswrittenfilm.blogspot.com/ tiny-librarian.com

Iz Beča: Miloš Milačić

Kip konja Jozefa Drugog Habzburškog nijednom još nije zanjištao od kada je 1807. postavljen na imen-trgu svog gospodara. Tako skamenjen više od dva vijeka sprema se za galop, noseći na leđima cara Svetog rimskog carstva i vladara Austrougarske monarhije. Ogrnut tunikom i sa lovorom na glavi, bečki suveren prikazan je kao kakav rimski imperator čija se storija svela na epitaf: „Ovdje leži Jozef, koji nije uspio u svemu što je preduzeo“! A ko jeste, dobri Jozefe...

Ipak, da kip može progovoriti i sažeti sve careve neuspjehe u jedan, onda bi se sa usana od bronze bez sumnje začula riječ: „Karansebeš“ – njegov Vaterlo prije Vaterloa, bitka u kojoj se međusobno poubijalo 10.000 ljudi boreći se na istoj strani.

jozef-drugi-2

Dvije imperije

Samo nekoliko metara dalje od kipa, odstupnicu vojskovođi na konju drži jedna od najmoćnijih „vojski“ na svijetu, sastavljena od 12 miliona knjiga i publikacija pod krovom Nacionalne biblioteke Austrije. Među tim silnim rukopisima, stidljivo izviri i poneka monografija o pomenutom caru.

Na stranicama koje se listaju same od sebe, autori monografije Jozefa Drugog uzdignu ga na pijedestal kao prosvijećenog apsolutistu, značajnog reformatora i vladara koji je u „ataru“ imao dva najveća kompozitora ikad: Betovena i Mocarta, u čijoj ga je perfektnoj biografiji, Formanovom remek djelu „Amadeus“ (1984), odigrao Džefri Džons. Zatim cara, opet, istoričari spuste pod skute majke Marije Terezije, čijem uticaju nije uspijevao da se odupre dugo nakon krunisanja.

Posebno mjesto u monografiji ima Karansebeš - rumunska varoš na Tamišu, gdje je trebalo da se sukobe Austrougarska i Otomanska imperija i odluče čija će „šapa“ poklopiti Balkan do nekog narednog velikog okršaja. Nad tim gradićem i dan-danas, poslije toliko ljeta, lebde oblačići sumnje. Istorija i dalje oklijeva da stavi tačku na kraj poglavlja o Karansebešu. Tu se već decenijama roje samo znakovi pitanja?

Ipak, da je te 1788. godine, car Jozef Drugi imao ne samo snažnu i brojnu, već i mudru vojsku (nalik „armiji“ iz biblioteke!), ono „ni“ u epitafu bilo bi možda višak. Ovako, zauvijek je ostala legenda o najbizarnijoj bici u istoriji ratovanja u kojoj je austrijska vojska uspjela da porazi samu sebe.

jozef-drugi-3

Husarska pijanka

U to vrijeme svaka transilvanijska čerga imala je svog Melkijadesa. Osim leda, magneta i durbina oni bi putnicima namjernicima prodavali rum i rakiju, točene uz priču o grofu sa izraženim gornjim očnjacima. Prazna burad koja bi kasnije plutala rijekom bila su predznak da je nekakav belaj neizbježan.

Izvidnica, sastavljena od mađarskih konjanika – husara koje je car Jozef poslao da osmotre ima li turskih formacija sa druge strane rijeke, bolje da je naišla na Vlada Cepeša lično, nego što im se put ukrstio sa putujućim Romima. Kad su od njih otkupili sav alkohol, husari su se ulogorili kraj rijeke i počeli da banče zaboravivši i na neprijatelje i na cara koji im je povjerio tako odgovoran zadatak. Ostali su ih tražili, nije da nijesu, misleći da su ih napali Turci. I našli su ih „mrtve“ ali ne od turskog jatagana, već mrtve pijane od ruma i rakije koji su tekli potocima.

Ali, carskoj pješadiji koju su činili: Srbi, Slovaci, Hrvati, Vlasi, Lombardi... ni na kraj pameti nije padalo da husare odvrate od lumpovanja. Jedino što su istinski željeli je da se i sami raspojasaju i „pomognu“ im u pražnjenju buradi. Očigledno nijesu shvatali da im Mađari ni trijezni ne bi ispunili tu želju, a kamoli skroz rastureni od alkohola.

Čuo se jedan pucanj. Zatim i drugi. Čula se graja i larma. Psovke i povici. Čergari, negdje u srcu šume, znali su da se zlo sprema. Boje mraka razmazali su po licu i šmugnuli u noć. Kraj Tamiša ostala je austrijska vojska bez ijednog Austrijanca, da se pregoni i svađa oko polupraznih bačvi sa rakijom. U opštem metežu neko je povikao „Turci“. Tad je metež postao haos, a uz svakog od vojnika, našla su se po dva vjerna pratioca: trepet i strah!

jozef-drugi-4

Izgubljeno u prevodu

Konji su njištali i zagazili rijeku. Razbježali su se bez jahača i u suludom galopu instinktivno krenuli nazad - ka glavnini vojske, gazeći sopstvene šatore. Pijani husari i pješadija bježali su u istom smjeru, spašavajući se od imaginarnog neprijatelja. I onda, već nadomak glavnog logora, nabasali su na prave Austrijance i Njemce – svoje oficire koji su iz daljine primijetili da se nešto čudno dešava...

Karansebešom i dan-danas odjekuje riječ od četiri slova, koja je te septembarske noći na već započeti pir navukla krvavi plašt i gnijev bogova rata, željnih mrtvih soldata.

- Halt! Halt! - vikali su oficiri na svoje vojnike.

Tražili su da stanu, da ne paniče, da shvate da su u bezbjednoj zoni i da nema potrebe da tako bezglavo jure.

- Alah! Alah! - odzvanjalo je u ušima krajišnika, paora, zemljoradnika, seljaka skupljenih s koca i konopca, osuđenih da napuste ognjišta, da se bore za tuđu zemlju i ginu za tuđe interese.

To što nijesu znali njemački jezik, ne može im se zamjeriti. Još manje, što su im noge drhtale a srca sišla u pete. Možda ih je to razdjevičilo kao vojnike, ali ih je zato još jednom približilo ljudima, običnim i grešnim – naviknutim na motiku, ne na pušku.

Elem, vojnici su „Halt!“ preveli u „Alah“, misleći da Turci nadiru i sa te strane. Tako su zapucali na sopstvene oficire i na ostalu vojsku stacioniranu u šatorima. Ovi su, naravno, uzvratili. U unakrsnoj vatri koja je trajala do jutra, nije se znalo ko na koga puca. Samo se, negdje pred zoru, smrt poput stoglave nemani ispružila sita na obali rijeke, posmatrajući sopstveni odraz kako se oblizuje u crvenoj vodi.

jozef-drugi-5

Dolazak Turaka

Kad su dva dana kasnije Turci ušli u Karansebeš, isprva su mislili da haluciniraju i da hašiš – kao neizbježno stimulativno sredstvo pred svaku bitku, još nije popustio.

Bio je to neshvatljiv prizor: hiljade vojnika u uniformama crno-žute monarhije ležalo je mrtvo i ranjeno na obalama Tamiša. Ostatak vojske razbježao se i kasnije je u takozvanom „sramnom maršu“ vraćen nazad u Beč. Osmanlijima nije preostalo ništa drugo osim da proglase pobjedu za zelenim astalom, u bici u kojoj nijesu ispalili niti metka.

Na bečkom dvoru naređeno je da se stavi prst na usta pri pomenu Karansebeša. Car Jozef umro je dvije godine kasnije, a moralo je da prođe još 50 da se u jednoj monografiji o njemu prvi put pomene ime tog prokletog rumunskog gradića. Pisana dokumenta i dan-danas gađaju se nulama. Jedni tvrde da je Karansebeš te septembarske noći „progutao“ 10.000 soldata, dok drugi smatraju da je 1.000 mnogo realniji broj. Treći su i dalje uvjereni da je čitav događaj izmišljen.

Ono što je sigurno jeste da su dva vijeka kasnije Turci konačno „okupirali“ Beč i da se svakodnevno fotografišu ispred spomenika Jozefa Drugog i njegovog konja. Doduše, rijetko ulaze u Nacionalnu biblioteku.

A Romi? Oni gdje god da su, ne mogu da žive srećno do kraja života. Bez rakije i pjesme.