Dekadencija predratnog Berlina

Ove sedmice za čitaoce Objektiva najbolje i najgore naslove iz svijeta filma, televizije i muzike izdvaja producentkinja Muzičkog centra Crne Gore Vanja Vukčević

Objavljeno: 07. 09. 2019 - 07:48
FOTO: Dusko Miljanic

ZGRABI

FILM

Prvi u potpunosti oslikani film u istoriji kinematografije „S ljubavlju, Vinsent: Misterija Van Goga“ (Dorota Kobijela i Hju Velčman, 2017) je moja topla preporuka. Riječ je o pravom vizuelnom trijumfu, filmskom omažu na kojem je, između ostalih, radilo 125 profesionalnih slikara iz svih krajeva svijeta. Svaki od 65.000 kadrova u filmu ručno je slikan uljanim bojama na platnu. U ovoj animiranoj drami zamišljeni su posljednji mjeseci života slikara i izložena teorija o njegovom ubistvu, a ne samoubistvu, kako zvanično stoji u njegovoj biografiji. Radi se o vrlo ambicioznom i stilski unikatnom ostvarenju, u kojem kadrovi/pejzaži pulsiraju, a junake čine likovi sa njegovih slika. Ukoliko ne očekujete biografsku dramu i već imate predznanje o umjetničkom opusu Van Goga, uživaćete u filmu koji je u vizuelnom smislu zapanjujuć.

TV

Upravo sam završila gledanje druge sezone intrigantne njemačke krimi-serije (noar drame) „Vavilon Berlin“ u kojoj su Tom Tukver, Ahim fon Boris i Hendrik Handlugten dali vrlo živopisnu sliku predratnog Berlina. Ovaj kosmopolitski grad i emancipovano društvo tokom dvadesetih godina prošlog vijeka bili su prepuni ekstrema. Talas kreativne energije i raskalašnog noćnog života u kontrastu su sa narastajućom nezaposlenošću i siromaštvom. Grad postaje utočište za jevrejske emigrante iz Istočne Evrope, a s druge strane svjedoci smo i posttraumatskih stresnih poremećaja likova iz Velikog rata. Odličan zaplet, kompleksni likovi, sjajan izbor muzike i izuzetna vizuelna rješenja gledaocu pružaju pun ugođaj, iako je konstantno prisutan osjećaj neugodnosti, baš zbog znanja o tome šta će uslijediti. Ostaje da se vidi na koji će način u narednim sezonama biti prikazana dekadencija društva i kako će se većina tih slobodoumnih ljudi okrenuti ideologiji fašizma.

MUZIKA

Klasična muzika ima posebnu ulogu i mjesto u mom životu, pa je izvan svake konkurencije. Posebno mi je bliska simfonijska muzika, i svakom bih preporučila da, ako već nije, bar jednom posjeti koncert simfonijskog orkestra, jer je to nezamjenjivo iskustvo.

Relativno skoro „otkrila“ sam američku džez divu Sesil MekLorin Salvant. Sa samo 29 godina iza sebe ima već pet albuma i veliki broj nagrada. Ova mlada pjevačica, koja takođe piše tekstove i komponuje, zauzela je prilično jasan stav od starta, a to je da se drži osnova džeza i ne povlađuje i ne prepušta se današnjim trendovima. Raskošnim glasom širokog raspona i jasnom dikcijom zna da oplemeni melodije, ponekad im dajući mladalački prizvuk, a opet, povremeno, nije joj ni strana „bluz emocija“, ili pak njena suprotnost. Ukoliko želite da se prepustite senzualnosti, toplini, bezbrižnosti, sofisticiranosti, živosti, strastvenosti, i mnogim drugim osjećajima, topla preporuka da poslušate albume ove umjetnice „koja je povratila dostojanstvo i svježinu izvornoj tradiciji vokalnog džeza“, kako je okarakterisana u relevantnim časopisima.

ZAOBIĐI

FILM

Filmove biram po preporukama ljudi sa kojima dijelim slične umjetničke kriterijume i vodim se mišljenjem i ocjenama stručne kritike, pa se rijetko nalazim u situaciji „za zaobići“.

TV

Iskreno mi je žao što posljednji serijal „Igre prijestola“ nijesam uspjela da zaobiđem.

MUZIKA

Spisak za izbjegavanje je predug, jer nas okružuje more hiperprodukcije muzike, i mnoštvo instant autora i izvođača. Ipak, odlučila bih se za recidive muzike devedesetih – tzv. autotjunere sa regionalne scene, koji su, nažalost, veoma popularni među mlađom publikom.