Martić: Zašto sam naredio granate na Zagreb

Nekadašnji predsjednik RSK, iz zatvora u Estoniji, javno, prvi put poslije 24 godine: Naredba je usljedila kada su ustaše počele da nam ubijaju žene i nejač. Moćni diplomata mi je poručio da sam u Hag sam sebe "poslao".

Objavljeno: 08. 09. 2019 - 15:22
Foto: N.N.

"Za dom spremni", prebijanje srpskih mladića jer navijaju za Zvezdu, i najstrašnija revizija istorije. Sve to se događalo i 1990. godine. Nisam htio, ali morao sam tada da stanem na čelo narodnog ustanka protiv ustaštva koje je diglo glavu poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. kada je pobijedio Tuđman.

Ovako, u ekskluzivnoj ispovijesti za "Novosti", govori Milan Martić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine. Ovaj Srbin iz Knina, bivši policajac, danas haški osuđenik koji je osuđen na 35 godina robije, poslije pune 24 godine otvorio je dušu za medije, i to iza zidina zatvora Vangla u Tartuu, drugom po veličini gradu u Estoniji. "Novosti" su bile logičan izbor da se prisjeti početka strašnih devedesetih godina prošlog vijeka:

“Sjećam se da smo te 1990. dobili informaciju o novim policijskim crnim uniformama koje su podsjećale na odore ustaša iz Crne legije. Tražili su od nas i da nosimo šahovnice, kao i da prema diktatu iz Zagreba hapsimo Srbe. Tako nešto ogroman broj mojih kolega policajaca i ja nismo mogli da uradimo. Zato je buknula pobuna u Kninu jula 1990.”

Mogao bi, kaže Martić, punih 10 dana da priča o svemu, i naglašava da ne želi sažaljevanje i da to "ne dozvoljava". Ukazuje i na to da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo u proteklih 29 godina, kada je pobjedom Tuđmana na izborima ustaštvo ponovo oživjelo.

Sjeća se Martić da su njegove starije kolege te 1990. jednostavno otišle iz policije. Bio je, govori, dok sjedimo jedan naspram drugog ispred neprobojnog stakla ovog estonskog kazamata, jedini sa inspektorskim činom koga je sudbina izabrala da se stavi na čelo pobunjenog naroda, iako je u to vrijeme bio šef policijskog sindikata.

“Lično nijesam vjerovao da Tuđman može da dobije izbore. U njegovoj kampanji mržnja protiv Srba bila je ogoljena do kraja. Ko bi povjerovao da će Hrvati listom glasati za tu politiku - pita se i dan-danas Martić, dodajući da Srbi u Krajini nijesu mrzili Hrvate.

“Znali smo što su nam napravili u Drugom ratu, plašili smo ih se potajno, ali nijesmo vjerovali da će u Evropi doći vrijeme da se ponovo rodi jedna takva nakaza od države. Mislili smo da Evropa to neće dati. Srbi ni danas ne mrze Hrvate, niti Hrvatsku, jer je to vjekovima bila zemlja naših prađedova. Nažalost, reciprocitet od strane Hrvatske je izostao”

Martić, nabrajajući imena Milana Babića, Gorana Hadžića, Radovana Karadžića, Milana Milutinovića i Slobodana Miloševića, govori i da su svi srpski predsjednici koji su se stavili na čelo otpora nastavku Drugog svjetskog rata - kažnjeni.

Dodaje i da je bio prvi Srbin koji je "viđen" da će robijati za navodne ratne zločine i prvi "zabilježen" za Hag.

“Uslovno se može reći, bio sam prva žrtva pojave neofašizma u svijetu. Dogodila se akcija "Bljesak", kada su ustaše 1. i 2. maja 1990. bukvalno pregazile Zapadnu Slavoniju, a pomoći nam nije bilo niotkuda. Naređenje da se gađa Zagreb kao upozorenje donešeno je iz očaja, kada sam dobio informaciju o stotinama pobijenih Srba, među kojima je bilo 57 žena i devetoro djece”.