Nijesu vjerske dogme, već ambicija jedne države da Crnu Goru vrati „pod svoje"

Formiranje pravoslavne crkve bez nacionalnog predznaka ne bi riješilo pitanje podijeljenosti pravoslavnog naroda u Crnoj Gori, kategoričan je u intervjuu Pobjedi akademik prof. dr Radovan Radonjić, upozoravajući da je „takvo što moguće samo u smislu hobsovski shvaćenog dogovora o podređivanju (pactum subjectionis) jedne (manje) drugoj (većoj) crkvi“. 

Objavljeno: 09. 09. 2019 - 06:15

Radonjić je uvjeren da to nije lično Đukanovićeva ideja već „podvala 'crnogorskog' vrhovnog političko-intelektualnog uma svom narodu i državi, koji je nakon neuspjeha sa 'ustavnim patriotizmom', 'novim konceptom države' i 'društvenim ugovorom vlasti i opozicije', izgleda, najzad pronašao 'vjerski put' za vraćanje Crne Gore pod velikosrpski duhovni i politički skut“. - Ako je pravoslavlje igdje, u bilo čemu, demokratsko i oslobođeno šablona, to je upravo mogućnost njegovih sljedbenika da u svakoj zemlji imaju svoju samostalnu crkvu, kojoj niko van te zemlje i njenih vjernika nije nadležan, niti ima pravo da se miješa u njena unutrašnja pitanja. Ali, to je jedno, a praksa neupućenih ili zlonamjernih - nešto sasvim drugo – upozorio je Radonjić.

POBJEDA: Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ponudio je svojevrsnu platformu za rješavanje crkvenog pitanja - formiranje pravoslavne crkve Crne Gore. Smatra da bi crkva bez nacionalnog predznaka stavila tačku na podijeljenost pravoslavnih vjernika. Kako gledate na tu inicijativu? RADONJIĆ: Na početku dvije-tri (hipotetičke) napomene. Prvo. Po nekim indikatorima, prije bi se moglo reći da je autorstvo dokumenta o kome je riječ kolektivno nego individualno. Imati ovo u vidu - jako je važno. Drugo. Rješavanje pravoslavnog crkvenog pitanja u Crnoj Gori, kako to predviđa Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, nemoguće je, kao što je – na isti način, u istoj mjeri, iz istog razloga – bilo nemoguće da Crna Gora u zajedničkoj „dvočlanoj federaciji“ ima ista prava kao i Srbija, pa makar Srbija promijenila ime u Crna Gora. Treće. Priča o pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori „bez nacionalnog predznaka“, plitka je, što ne znači i neefikasna, podvala „crnogorskog“ vrhovnog političko-intelektualnog uma svom narodu i državi, koji je nakon neuspjeha sa „ustavnim patiotizmom“, „novim konceptom države“ i „društvenim ugovorom vlasti i opozicije“, izgleda, najzad pronašao „vjerski put“ za vraćanje Crne Gore pod velikosrpski duhovni i politički skut, što – kako stvari sada stoje – ide po planu. A što se mog gledanja na predsjednikovu „inicijativu“ tiče, ono je – uz moje duboko poštovanje prema predsjednikovoj ličnosti – isto kao i prije 29 godina, kad je oficijelna crnogorska aktivnost na realizaciji te inicijative bila u punom jeku. Tada sam jasno i javno saopštio: „Ne treba imati iluzija: antinomija Srpska pravoslavna crkva – crnogorska država spada u red nepomirljivih. Problemi koji iz nje emaniraju javljaće se, možda čak i u još oštrijem i neprijatnijem vidu, sve dotle dok ili Crna Gora ponovo ne dobije 'svoju' autokefalnu crkvu, ili pak Srpska pravoslavna crkva ne učini Crnu Goru 'svojim' državnim prostorom“ („Liberal“, 3. oktobar 1992, str.10-13).

POBJEDA: Ne progovara li iz Vas duh animoziteta bivšeg visokog crnogorskog i jugoslovenskog partijskog funkcionera (čak i ideologa) prema crkvi kao takvoj?

RADONJIĆ: Ne. I sad sam, intimno, „lijevo“ orijentisan, možda čak i više nego onda. Ali ni onda nijesam bio, niti sam sada protiv toga da ljudi vjeruju u ono što sami izaberu. Iz mene danas progovara crnogorski građanin, koji se pomalo, za svoju dušu, bavi izučavanjem prošlosti svoje zemlje i njenim tekućim društvenim procesima i odnosima i, gledano kroz prizmu pomenutog prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti, ne vidi nimalo svijetlom njenu budućnost. Razumije se, ne zbog toga što sam protiv slobode vjeroispovijesti, već zbog toga što kod Ustava kakav je naš, koji ta pitanja sasvim dobro i savremeno reguliše, u donošenju zakona o kojem je riječ, naslućujem teško kršenje tog Ustava. Osim toga, postoji jedna pravoslavna crkva u Crnoj Gori (u smislu građevine i kulturnoistorijskog spomenika) koju izuzetno volim. Ona je prvo što sam vidio, i što vidim kad sam (u izlasku) na pragu rodne kuće na Njegušima. To je zadužbina guvernadura Radonjića i nalazi se, kao što se može vidjeti na fotografiji koju prilažem, manje od tri metra udaljena od vrata moje kuće. Ponosan sam svojim učešćem u njenoj obnovi. Darovao sam joj, uz svoje srce i neke druge sitnice, i dio svojeg ionako skučenog dvorišta da bi njeno bilo šire. Taj poklon je, međutim, neko, bez mojeg znanja i saglasnosti, „prepisao“ na SPC.

POBJEDA: Zašto smatrate da crkva bez nacionalnog predznaka ne bi stavila tačku na podijeljenost pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori?

RADONJIĆ: U izvjesnom smislu, dovoljan razlog bilo bi saznanje o karakteru i djelatnosti Crkve Slovenske, jedine do sada pravoslavne crkve bez „nacionalnog predznaka“, koja je u XII i XIII vijeku više harala na prostoru Balkana nego ijedna razbojnička družina. Nije se ona borila protiv greciteta i latiniteta da bi zaštitila „slovenitet“, već radi svog „prava“ da učestvuje u pljačkaškim krstaškim ratovima i trguje bijelim robljem – „nabavljenim“ u Bosni, ali i drugim krajevima. Da ne bude zabune: Sve navedeno zapisano je u knjigama kojima se može vjerovati. Osim toga, ova crkva je sve svoje pomenute „vještine“ naučila od svojih starijih „sestara“, s one strane Griniča. I da ne budemo nepravedni prema drugim crkvama: koliko znam, nijedna od njih nije propuštila priliku – ako je imala, a imale su je uglavnom sve – da pokaže i svoju „drugu stranu“, nerijetko goru i od one užasne fašističke. Jer, fašisti su, na primjer, činili zločine u ime svojih (dakle, ne božjih) rasnih, klasnih, vjerskih, ideoloških, političkih i drugih, u biti antiljudskih, ciljeva i interesa, a crkve su sve svoje zločine – za koje samo „nebo“ zna koliko ih je bilo - činile i čine „u ime Boga“. No, da se vratim potpunijem odgovoru na Vaše pitanje. Više je razloga za to da crkva u Crnoj Gori, sa nacionalnim predznakom, ili bez njega, ne može staviti tačku na podijeljenost pravoslavnih vjernika u njoj. Prvo. Nijedna ckva, i uopšte nijedna vjerska organizacija (zajednica, sekta ili bilo koja druga asocijacija te vrste) nije božja, već ljudska tvorevina i onakva je, kakvi su njeni (s) tvoritelji – ni bolja, ni gora od njih! I nijedna se od njih ne bavi više vjerskim nego drugim pitanjima. I to, po pravilu onima koja su, u biti, najudaljenija od onoga zbog čega su one formirane. Drugo. U hrišćanstvu uopšte, pa ni u njegovoj istočnoj (pravoslavnoj) frakciji, nema nikakvog vjerskog (dogmatskog) nejedinstva i neravnopravnsti. Postoji, doduše, razlika između istočne i zapadne hrišćanske crkve u tumačenju osmog člana „Simbola vjere“ – tzv. dogme filioque. Na Carigradskom saboru (381), tzv. nikejsko vjerovanje da „Sveti Duh“ potiče od „Boga oca“ (što istočna hrišćanska crkva i dalje smatra ispravnim), dopunjeno je vjerovanjem da „Sveti Duh“ proishodi iz „Boga oca“ i „Boga sina“ (što je i sadašnje vjerovanje u zapadnoj hrišćanskoj crkvi). Drugih razlika među hrišćanskim crkvama uopšte – nema. To što su istočna i zapadna hrišćanska crkva unutar sebe organizaciono različito uređene, tehnička je a ne dogmatska stvar. Treće. Ravnopravnost vjernika, u smislu njihove mogućnosti da sami nađu „svoj put do Boga“ ili drugog transcendentalnog dezidera – nenarušiva je. Naravno, ukoliko sam vjernik ne dozvoli da mu se neko (u)miješa u tu vezu. Dozvoli li to, neizbježno kreće, na svoju odgovornost, stazom kojekakvih manipulacija njegovim osjećanjima, koje u principu nemaju nikakve veze sa vjerskim pravima i slobodama koje mu garantuju ustavi, zakoni i druga akta. Četvrto. „Crkveni problem“ u Crnoj Gori nije vjerske (kanonske), već isključivo političke – nacionalne i državne – prirode. Ovdje, dakle, nije spor u vjerskim dogmama već u političkim ambicijama jedne države i jedne nacije da vrati „pod svoje“, tj. da – baš kao i 1918 – radi svog širenja i „izlaska na more“ ukine državu i naciju koje joj svojim postojanjem onemogućavaju realizaciju tog „iskonskog“ sna. Ergo, ukinuti „nacionalini predznak“ pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori više od svega drugog bi simbolički značilo isto što i raspustiti parlament i započeti „narodne pripreme“ za sazivanje druge (i posljednje) Podgoričke skupštine.

POBJEDA: Poglavari dvije pravoslavne crkve u našoj zemlji – Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovljena 1993. i Srpske pravoslavne crkve, u razgovoru za Pobjedu kategorično su odbacili, kao neprihvatljivu, ovu ideju. Smatrate li da je moguće da crkveni poglavari promijene mišljenje?

RADONJIĆ: Budu li im tako naredili svjetovni vladari, kojima su od vremena Milanskog edikta (313. n.e.) crkveni poglavari u istočnom hrišćanstvu neupitno podređeni, ovi drugi će sasvim sigurno poslušati. Da podsjetim, te godine su Konstantin Veliki, čelnik Istočnog Rimskog Carstva i Flavije Likinije, čelnik Zapadnog Rimskog Carstva, svoju izuzetno veliku eklezijastičku moć krunisali pravom da mogu imenovati i opozivati patrijarhe. Ta norma, sa svim svojstvima dogmatskog načela, od tada se nije mijenjala. Problem je, međutim, u karakteru i smislu onoga što svjetovni gospodri traže od duhovnika. Jedan od trivijaliteta te vrste je, na primjer, insistiranje na traženju od Antiohijske crkve tzv. tomosa, kao neke vrste sertifikata da se ima autokefalnost. To ne samo da nije potrebno, jer takvi odnosi i obaveze u istočnoj crkvi ne postoje, nego služi kojekakvim političkim i drugim manipulacijama. Ako je pravoslavlje igdje, u bilo čemu, demokratsko i oslobođeno šablona, to je upravo mogućnost njegovih sljedbenika da u svakoj zemlji imaju svoju samostalnu crkvu, kojoj niko van te zemlje i njenih vjernika nije nadležan, niti ima pravo da se miješa u njena unutrašnja pitanja. Ali, to je jedno, a praksa neupućenih ili zlonamjernih - nešto sasvim drugo.

Opširnije u Pobjedi