Kad jedinstvo traje dva dana

Već viđena stvar: nakon još jednog svečanog zaklinjanja u opoziciono jedinstvo i još jednog ,,istorijskog“ dogovora, svako je počeo da kopa svoj rov. Svađe i manevri unutar dijela opozicije koja je potpisala platformu pod nazivom ,,Zajednička izjava“ prolongirali su stvarni i zajednički rad rad Odbora za reformu izbornog zakonodavstva.

Objavljeno: 14. 09. 2019 - 06:00

Piše: Nenad Zečević

I neizvjesno je hoće li do 15. novembra, kada ističe rok za rad, biti završen posao na izbornoj reformi. Nakon potpisa ,,Zajedničke izjave” u poneđeljak, dva dana kasnije - u srijedu, kad su se ponovo viđeli - došlo je do ,,kuršlusa” između SDP-a i Demokrata. Prvo su Demokrate Konjevićev zahtjev, da se prije početka rada prvo riješi ,,slučaj” učešća Aleksandra Damjanovića iz Posebnog kluba u radu Odbora, nazvale - čistom opstrukcijom.

Potom je Konjević napustio sjednicu, a neki ,,vispreni” matematičar je Demokratama došapnuo da prisusutvo čak 10 od mogućih 14 poslanika – nije većina?! Onda su i oni pošli stopama Raška Konjevića u pravcu izlaznih vrata, iako predstavnika SDP-a i dalje javno optužuju da radi protiv njih… Što bi se reklo, neki u opozciji prosto pucaju od jedinstva. A čini se da – bolje biti neće.

Jer, SDP i Demokrate su i dalje na različitim pozicijama kada je u pitanju slučaj Damjanović: SDP traži hitnu sjednicu Administrativnog odbora, a Demokrate predlažu da mjesto Damjanoviću ustupi - Predrag Bulatović ili DPS, dok Damjanović i dalje traži svoje mjesto iz kvote Demokrata. Jako komplikovano da se razumije, ali u nekim potezima ima logike. Makar što se tiče SDP-a. Manevar Konjevića, osim što ima uporište u opravdanom zahtjevu Damjanovića, motivisan je i namjerom da se svima jasno pokaže pozicija stranke – da bez njih nema dogovora o izbornom zakonodavstvu. Matematika je jasna: SDP sa pet poslanika, u ovoj konstelaciji snaga, mora biti dio dvotrećinske većine i njeni stavovi moraju biti uvaženi.

Dio odlazeće briselske administracije predvođene Johanesom Hanom je pak Demokrate i Uru, uz malu ,,sugestiju” medija koji im objavljuju propagandne stranačke poruke, ,,prepoznao” kao ključne partnere u opoziciji, dok je SDP bio u zapećku, jednoj vrsti tihe izolacije. Sad je SDP jasno pokazao da oni nijesu baš igrači za rezervnu klupu. U međuvremenu, međusobne optužbe unutar dijela opozicije su se nastavile, pa je, po Demokratama, bivši lider SDP-a i poslanik Ranko Krivokapić stavljen u istu ravan sa predsjednikom DPS-a Milom Đukanovićem, a ,,pridružen” im je i Predrag Bulatović? Čudno pišu jedinstvo opozicije. Izgleda da mladići sa crvenim kravatama, kojima čak i partijski kamermani moraju da nose crvene kravate, nijesu dorasli zadatku, ni kadri da opravdaju ,,povjerenje” Hana, Orava i drugih evropskih savjetodavaca.

Uostalom, Demokrate su – o čemu je Pobjeda već pisala - imale tri različita viđenja o potrebi formiranja prelazne, tehničke ili Vlade građanskog jedinstva?! Zato se u čitavu priču otvoreno uključila Evropska komisija učešćem na zatvorenoj sjednici Odbora. Rezolutan stav Kristijana Danijelsona iz Evropske komisije o dijalogu u parlamentu i nastavku rada u Odboru dijelu opozicije prosto ne ostavlja preveliki manevarski prostor. Pitanje je, samo, da li to razumiju u dijelu opozicije.

Prije svega, da li se međusobno razumiju. ,,Znam šta je politika Demokrata danas, ali ne znam kakave će im politika biti sjutra“. Ovim riječima je jedan opozicioni poslanik najbolje definisao politička lutanja Demokrata. Očigledno je da se stranka Alekse Bečića u ovoj situaciji našla između čekića i nakovnja: rafalne paljbe od strane DF-a koji neminovno znači gubitak političkog rejtinga i zašto otvoreno ne reći obaveza koje su preuzeli kod svojih evropskih i zapadnih partnera. Samo, problem nije isključivo u Demokratama, već I u ostatku ,,jedinstvene opozicije“.

A ponestaje vremena i zbog tranzicije u Evropskoj komisiji jer je teško povjerovati da će nova briselska administracija oličena u Laslo Tročanjiju ili nekom drugom mađarskom kandidatu biti toliko trpeljiva na sve političke ekskurzije unutar opozicionih redova. Nastavak pravog rada u Odboru ne treba očekavati prije početka oktobra. Moguće da ćemo do tada – umjesto relativno jednostavnog usaglašavanja vlasti i opozicije o izbornim reformama - gledati još jedan opozicioni rat, i međusobne optužbe.

I moguće da će se razjedinjena opozicije ujediniti jedino u prebacivanju odgovornosti sa sopstvenih pleća na teret vladajuće koalicije. Ako tako bude, onda je to samo traženje političkog alibija za političku neodgovornost. Ne izgleda kao dobar put za ,,građenje povjerenja u izborni proces”.