Prije prenosa zemnih ostataka Petrovića treba zbrinuti kosti branitelja Lovćena

Prije prenosa zemnih ostataka Petrovića trebalo je zbrinuti kosti naših i francuskih branitelja Lovćena, koji su sahranjeni kod Preobraženske crkve na Ivanovim koritima, umjesto da se bez ekshumacije i postupka makar na nivou elementarne ljudskosti, dozvoli da preko njihovih grobova budu napravljene staze za džoging i travnjak, čime je zatrt zadnji trag njihove epske žrtve.

Objavljeno: 02. 10. 2019 - 00:00

Obraćam se cijenjenom radnom tijelu, Koordinacionom odboru za prenos posmrtnih ostataka potomaka dinastije Petrović Njegoš iz Italije, Francuske i Austrije, povodom pitanja koja su u okviru njegovih stručnih kompetencija i nadležnosti, sa nadom da ću naići na razumijevanje.

Svjestan sam da u vrijeme kada ni živi nijesu bitni i kada svakojake nepravde i gaženje ljudskih prava predstavljaju aksiome društvene svakodnevice, sigurno nije uputno pominjati prava onih kojih odavno nema.

Međutim ta priča dobija sasvim drugačiju dimenziju kada se shvati da ništa nije vječno i da poruka koju često nalazimo na stećcima i koja glasi „bio sam što ti jesi, bićeš što jesam ja“, predstavlja konačnu formulu, od koje neće pobjeći niko, bilo da se radi o predsjednicima države ili premjerima, a kamo li ministrima i nekim nižerangiranim šarafima sistema, koji su život posvetili „ugađanju“ prethodno pomenutima, istovremeno zagorčavajući život svima ostalima.

SLUČAJ KRALJA NIKOLE

Eto, ni kralj Nikola nije utekao od sudbine, a kao što znamo, njegovi zemni ostaci i ostaci još nekoliko članova njegove familije su 1989. godine pompezno prenešeni iz San Rema na Cetinje. I neka su, trebalo je, međutim meni taj događaj nije ostao u najljepšem sjećanju, ne samo zbog toga što sahrane u principu nijesu „lijepe“, pa ni u verziji dobro režirane reprize, već zbog činjenice što su dobar dio inicijatora i aktera tog prenosa bili oni isti baksuzi, koji su nas uveli u ratne nevolje devedesetih i agoniju „tranzicije“ koja traje do današnjeg dana.

Čuo sam iz medija da je ponovo formiran Odbor, čiji ste članovi, s ciljem da prenese kosti Petrovića iz inostranstva i sahrani ih na Cetinju. Kako stoji u obrazloženju ovog plemenitog cilja, razlog je naš navodni „dug prema Petrovićima“. Izvinićete, što me, vjerovatno zbog uslovnog refleksa i prethodnog iskustva, opet malo podilazi jeza.  

Iz javnih izjava shvatio sam da ste vjerovatno u naletu patriotskog zanosa, koje obično čeljade poput mene sigurno ne može da pojmi, kao i želje da višestruko uvećate našu bruto nacionalnu sreću, „posvećeni“ i odlučni da obavite ovaj novi prenos po svaku cijenu, bez obzira što o istom misli očigledno „nedovoljno posvećeni“ princ Nikola Petrović, kao direktni kraljev potomak, koji je pokušao da svemu da neku drugačiju mjeru, znajući kako funkcionišu mehanizmi naše podijeljene političke i sveukupne nadrealnosti.

Sa tim da se prenos obavi, lično nemam ništa protiv, mada me niko ništa i ne pita, ali sa „dugom“ prema bilo kome se ne bih baš složio, kao što ne bi složili mnogi koji imaju nešto drugačije mišljenje u odnosu na preglorifikovani istorijski stereotip, i vrijeme kada je isključivo zbog ambicija starog knjaza-kralja desetkovana crnogorska mladost u bespotrebnim ratnim avanturama, a Crna Gora dovedena do propasti. Jer, dok su oni prema kojima „imamo dug“ kraj svoga vijeka ipak doživjeli u luksuzu francuskih dvorčeva i raznih hotela, a do tada „patili“ za domovinom po Azurnoj obali, neki drugi su i dalje vukli brašnjenik po surovom kamenjaru, nastavljajući od početka izgubljenu bitku za pravo, čast i slobodu Crne Gore, ali u Crnoj Gori.

pozdrav-fr-vojniku-na-lovcenu-2

BRANITELJI LOVĆENA

Zato bih vama, kao kompetentnim prenositeljima i posvećenim sahraniteljima zemnih ostataka do sada neprenešenih članova vladarske kuće Petrovića, ovom prilikom samo diskretno i krajnje dobronamjerno skrenuo pažnju na činjenicu, da je možda, prije takvog čina trebalo zbrinuti kosti naših i francuskih branitelja Lovćena, koji su sahranjeni kod Preobraženske crkve na Ivanovim koritima, umjesto da se bez ekshumacije i postupka makar na nivou elementarne ljudskosti, dozvoli da preko njihovih grobova budu napravljene staze za džoging i travnjak, čime je zatrt zadnji trag njihove epske žrtve.  

preobrazenska-crkva-na-ivanovim-koritima

Treba reći i da oni tu nijesu bili jedini sahranjeni. Na istom mjestu je postojalo staro groblje, koje se dobro vidi na fotografijama s kraja 19. vijeka, kada je još uvijek bilo vidljivo dvostruko gumno kod ruševnog konaka Crnojevića, koji su koristile i obnavljale crnogorske vladike.

ostaci-konaka-crnojevica

Nažalost, sličnih primjera, pogotovo na Cetinju, ima još.

AUSTRIJSKO VOJNO GROBLJE

Ako su Austrijaci, kao kulturan narod, znali da čuvaju i održavaju grobove Petrovića, možda je trebalo, reciprociteta radi, sa dužnom pažnjom postupiti prema austrougarskom vojnom groblju na Cetinju, koje se nalazilo na potezu iza “starog“ cetinjskog groblja na Obilića poljani, tamo gdje je krajem pedesetih počela da se gradi nikad dovršena rugoba od stadiona „Lovćena“ i razni, isto tako reprezentativni i funkcionalni sportski tereni.

Međutim, da bih to adekvatno ilustrovao, moram ispričati ono što je meni bliska osoba ispričala s tim u vezi. Dakle, moj sagovornik je tada, krajem pedesetih, kao petogodišnji klinac dobio od roditelja mala drvena kolica sa lopaticom i kao pravi „Titov pionir“ samoinicijativno krenuo u „radnu akciju“, da pomaže radnicima koji su ravnali prostor Obilića poljane i pripremali ga za građevinske radove. To je trajalo sve do trenutka kada je pronašao „loptu“, za koju se ispostavilo da nije baš to, nego nečija glava, u svakom slučaju nešto potpuno neadekvatno za igranje „na male golove“ i druge sportske aktivnosti.

cetinje-au-vojno-groblje

Da skratim, austrougarsko vojno groblje je bagerima prekopano, a zemni ostaci poginulih vojnika, utovareni su na kamione i zajedno sa šutom iskipovani u rupčage nenastanjenog dijela Cetinja i okoline. Neko će danas reći „za sve su krivi komunisti, a ne mi“, međutim svako sjeme ima svoj izdanak, pa ako se danas po tom pitanju ništa više ne može učiniti, može se negdje makar postaviti obilježje. Reciprociteta radi, što bi cijenile i druge države i narodi, koji su onda bili dio austrougarske imperije, a sada su naši NATO saveznici.

cetinje-au-groblje-ulaz

Jer, i danas se čuje kroz čaršiju da „neke kosti“ ponovo izlaze na površinu na Obilića poljani, na mjestu starog cetinjskog stadiona gdje se gradi novi, međutim, niko o tome ništa javno ne govori. Izgleda da je izgradnja stadiona na grobljima postala nečija fiksacija, jer se nešto slično, koliko se sjećam, desilo i u Podgorici, prilikom dogradnje tamošnjeg stadiona pod Goricom.

VLASI

Međutim, na prostoru Obilića poljane nalazilo se još nešto. U neposrednoj blizini Vlaške crkve, sahranjivani su i Vlasi, najstariji stanovnovnici cetinjskog polja. Nekada je tu bilo i mnogo više stećaka, svakako više od dva koji se danas vide. Jedan dio ovih spomenika je davno preklesan, o čemu svjedoče još uvijek vidljivi ukrasi poput ostataka karakterističnih prepleta na grobnim pločama ispred Vlaške crkve, a veći broj je prema pisanju Ljubomira Kapisode, bivšeg direktora Zavoda za zaštitu kulture u knjizi „Vlaška crkva“, ugrađen u temelje „novog“ objekta, onoga kojeg danas identifikujemo pod imenom Vlaška crkva, a koji je podignut 1864. godine na mjestu stare „pletare“.

Stećaka je bilo je i u Donjem polju, na takozvanim ublima, o čemu svjedoče gravire dvojice autora iz 19. vijeka, ali ni toga više nema. Međutim, stećci su tema za drugu priliku, pa je red da se vratim početnoj priči.

16-ct

Koliko je, dakle, pompe posvećeno kralju Nikoli, ne bi se moglo reći u slučaju gospodara Ivana Crnojevića, što bi se moglo smatrati diskriminacijom. Kao što vjerovatno znate, ostaci osnivača Cetinja i gospodara Zete i Crne Gore kojim se „ponosimo“, decenijama su, praktično od ekshumacije 1986. godine, „šetali“ od zgrade „Društvenog knjigovodstva“ do depoa „Narodnog muzeja“, u „nužnom smještaju“ veličine kutije od cipela, da bi tek novembra 2010., nakon 24. godine „deponovanja“, bili stidljivo i skoro tajno, kako je ostalo zabilježeno, sahranjeni na Ćipuru. Tom tužnom činu prisustvovalo je samo nekoliko predstavnika kulturne i političke elite, obučenih u duboku crninu, kao simbolu njihove iskrene ucveljenosti. Primjetno je bilo i opravdano prisustvo snaga bezbjednosti u civilu, zajedno sa počasnim vodom Vojske, jer se ipak radilo o gospodaru, a i kad je bezbjednost u pitanju nikad se ne zna. Sve se dešavalo tiho, bez prisustva naroda, u prvom redu jer narod ovoga puta organizatori nijesu obavijestili, vjerovatno vodeći računa da se građanstvo nepotrebno ne potresa viješću da je još jedan gospodar ponovo sahranjen.

ispracaj-ivana-crnojevica

Nekoliko godina kasnije na Ćipuru su u tišini sahranjeni i ljudski ostaci, koji su takođe decenijama držani u jednoj „karivolici“, u prostoriji ispod dvorišnih stepenica Muzeja kralja Nikole. Ako me pitate odakle one tamo, samo ću vam reći da mi je poznato kako je dio upravo porijeklom sa Ćipura, ekshumiran prilikom arheoloških istraživanja i sanacije lokaliteta osamdesetih. A zašto su decenijama držane u „karivolici“, pa tek nakon mnogo godina spakovane u decentni sanduk napravljen po naređenju ondašnjeg direktora Muzeja, ne bih vam znao reći. Vjerovatno iz istog razloga zbog kojeg i dalje gazimo po kosturnici ispred Biljarde, na kojoj „niče cvijeće za daleko neko pokoljenje“, gdje počivaju „bjelaši“ izginuli tokom „Božićnjeg ustanka“ ili „pobune“, kako koja strana voli da naziva taj događaj.

Bez obzira na našu sklonost političkom ekstremizmu koji „ne oprašta“, i uz rizik da me neki uzavreli neo-patriota prozove da sam „od onih drugih“, ostaje činjenica da su tada jedni na druge pucali rođaci i braća rođena, pa sama činjenica o lošem odnosu prema onima kojih nema, ma ko da su bili, nikoga danas neće učiniti boljim, a najmanje čovjekom.

KOSTURNICA

Zato bih i tim povodom predložio cijenjenom Odboru za sahranu i prenos kostiju, da napokon riješi i ovaj problem i kosturnicu, čiji je spomenik miniran tokom Drugog svjetskog rata, dislocira sa ulice, jer jednostavno, nije red da se gazi po bilo čijim kostima.

spomenik-bjelasima

Kad smo već u temi, podsjetio bih da i u Manastiru postoji „kolekcija“ ljudskih glava, koje su svojevremeno „krasile“ Tablju. Pošto se još knjaz Danilo sjetio da ta morbidna praksa nije baš civilizovana niti reprezentativna, dobro bi bilo danas, nekih 160 godina kasnije, i ove bivše turske ratnike vratiti „njihovom stadu“, makar kao čin dobre volje i „mira na nebu i među ljudima“, na koji se sveštenstvo često poziva tokom blagih dana. Mislim i da je viševjekovna kazna bila za njih sasvim dovoljna da bi im mogao biti odobren minimum „skraćenja kazne“, kao i Mahmut paši, čiji je „original“ takođe smješten u Manastiru, a morbidna posmrtna maska u postavci Istorijskog muzeja. Jer, zločini koje su počinili sigurno nijesu mnogo gori od nekih današnjih, za koje sud u Hagu presuđuje samo „višegodišnju kaznu“.

Duhove treba pustiti da nađu smiraj, a onda živi mogu nastaviti po dnevnom redu sa politikom, slaganjem para, glupostima i svime što im pravi zadovoljstvo, naravno dok ne dođe i njihov red.