Kada me pitaju koje putovanje bih izdvojila kao najzanimljivije često automatski odgovaram – Tibet. Ali, kad malo razmislim i sumiram gdje sam sve bila i šta sam sve vidjela, to mi se ne čini najinteresantnijim, ali je svakako bilo najneočekovanije i najneobičnije; najnapornije i za moj, unutrašnji put, najznačajnije putovanje.
Slučajnosti koje to nijesu: Sigurna sam da mi se Tibet nije se desio slučajno; baš u periodu mog intenzivnog unutrašnjeg traganja, u vrijeme kad sam osjećala da odgovori na pitanja koje već dugo tražim čekaju na mene daleko odavde, daleko od mog svakodnevnog kruga prijatelja, porodice. Daleko od literature koju sam prosto gutala, da ono što tražim ne piše u knjigama, da će mi se odgovori dati sami, samo treba da gledam i naučim da vidim.
Ali, šta, gdje, kako? Dugo mi se ova misao, kao neartikulisana naznaka, javljala sve dok jednog dana moja draga prijateljica - vidjevši u mojoj radnoj sobi na razboju tkanje koje već mjesecima nikako da završim iako se približavao rok zakazan za izložbu - nije rekla: "Pa ovo me podsjeća na one nekakve, čini mi se, tibetanske motive, gledala sam na televiziji njihove nošnje!"
Od tada su se događaji nizali sami od sebe i nekako lako je sve proizilazilo jedno iz drugog. Iznenada me zove prijateljica koju nisam čula godinama i priča kako je njena prijateljica bila na Tibetu; u novinama članak o Dalaj Lami; u turističkoj agenciji – opet prst sudbine - čekaju još dva mjesta da se popuni grupa za put na ovu egzotičnu destinaciju, gdje se u to vrijeme sa naših prostora organizovano putovalo jedva jednom godišnje...
Za mjesec dana je sve bilo spremno, ali se, za razliku od vremena provedenog na Tibetu gdje se sjećam svake pojedinosti, čini mi se svakog dana, iz tog pripremnog perioda ne sjećam gotovo ničeg, osim intenzivne putne groznice pomiješane sa osjećanjem da će se desiti nešto važno.
Kako sam obezbijedila odsustvo na poslu, organizovala kućne poslove, odložila izložbu, stigla do prve tačke puta, do Beograda - gotovo ničega se ne sjećam. Danas sam samo duboko zahvalna na situacijama koje su me natjerale da napravim veliko unutrašnje spremanje, svjesna da će ih biti još i da je putovanje važnije od cilja.
Prvi mirisi drugog svijeta: Ka Tibetu put nas je vodio preko Nepala i njegove prijestonice koja se nalazi na nadmorskoj visini 2.000 metara. Nije samo uživanje u atmosferi i očaravajućim palatama razlog našeg boravka par dana u Katmanduu, već je tu i praktična strana - priprema za boravak na 4.000 metara nadmorske visine, na platou magičnog Tibeta.
Sa aerodroma u Katmanduu, malim avionom letimo za Lasu. Stjuardese crvenih okruglih obraza i miris užeglog maslaca u avionu su prvi utisci na putu ka ovoj neobičnoj zemlji. U avionu se osjećala energija oduševljenja pri pogledu na vazduh posut svjetlucavim prahom, valjda zbog prelamanja svjetlosti, visoko iznad himalajskih vrhova. Nebo bez ijednog oblačka.
Neko od putnika se radosno oglasio - prepoznao je Mont Everest ili mu se tako učinilo. Sa takve visine gledano, nisu se uočavale značajne razlike na naboranom reljefu sa mnoštvom vrhova načičkanih na tibetanskoj visoravni. Za razliku od divovskih dimenzija iz perspektive nepalskog podnožja, sada su nam vrhovi izgledali kao bijele, sniježne, patuljaste piramide.
TibetDvostruko duže je trajala vožnja autobusom od aerodroma do Lase nego let od Katmandua. Hotel je bio u samom centru; trospratna zgrada ravnih linija, bijele boje sa lijepim kvadratnim prozorima oivičenih širokim crnim štokom nalik slici oivičenoj paspartuom. Spoljašnjom gornjom ivicom prozora su lepršali karneri u tri boje. Tipični detalji tradicionalnog tibetanskog neimarstva.
Po izričitom savjetu vodiča trebalo je, čim smo stigli u hotel da ležimo nekoliko sati, ako ne i čitavu noć. Ova preporuka je bila neophodna da bi se organizam donekle adaptirao na veliku visinu, naročito ako vam saopšte podatak da je na 4000 metara količina kiseonika umanjena za 40 odsto.
Živopisne slike Lase: Radoznalost je ipak bila jača. Bilo je kasno popodne. Nas nekoliko krenuli smo u obilazak neposredne okoline našeg konačišta tromog koraka, boreći se za vazduh. Nekako je sve bilo napor – pokret ruke, izgovorena riječ, povišen glas...
PotalaNe samo što su usporeni bili pokreti, već, čini mi se i misli. Vidjevši da nemam snage, odlučila sam da se vratim u hotel, ali se iznenada nađoh usred fascinatnog skupa Tibetanaca koji su u sumrak obavljali obrednu šetnju oko najvažnijeg manastira Džo Hang, u samom centru Lase.
Povorku su činili muškarci i žene različite dobi, gospodstvenog lica, stasa i držanja u autentičnim svečanim odeždama u živopisnim bojama. Kretali su se u krug, oko hrama. Za Tibetance su kružnice, mahom ispreplijetane i nikada prekinute, moćna simbolika njihove vjere i nadanja, reinkarnacija njihovog duha u beskrajnom nizu oblika.
Stariji učesnici su tokom hodočašća okretali molitvene mlince, nalik valjku sa ručkom, od srebra ili mesinga, ukrašene minucioznom ornanamentikom, neizostavnim tirkizom i koralom, sa jednim privjeskom na kratkom lancu. Neprestano ga okreću i izgovaraju tibetansku mantru "Om mani padme hum", čija je suština Budino saosjećanje prema svim bićima i moćna energetska zaštita. Svaki od molitvenih mlinaca je bio različit, svaki umjetničko djelo.
Svi su su bili obučeni u tradicionalnu tibetansku nošnju - zvanu čube. Muškarcima kao da nije bio dovoljan ukras crna duga kosa, već su joj dodali bogat snop resa - crvene, crne, plave svile omotane oko glave, sa jednim krajem koji je slobodno padao sa strane; nerijetko sa srebrenim i zlatnim okruglim masivnim detaljima, ukrašenim nekim dragim kamenom u sredini. Ekstravagancija...
Hodočasnici, LasaI žene su bile zakićene trakama na kojima su pričvršćeni grumeni zlata, tirkizi i planinski crveni korali. Nijedan nakit na svijetu se ne može uporediti sa tibetanskim nacionalnim dizajnom koji se oslanja na ljepotu dragog kamenja iz prirodnog okruženja. Nekada je tibetanski plato bio pod morem; uzdizanjem Himalaja pod pritiskom indijskog podkontinenta ostao je okamenjeni morski svijet, među kojima i korali neobičnih boja, sedefne školjke, ćilibar...
Dan drugi – pravi susret sa Anči: Kako je ko preživio prvu noć u Lasi, bila je tema za vrijeme doručka u prijatnoj trpezariji hotela, opremljenoj u tibetanskom stilu. Hrana je bila prilagođena ukusu zapadnjaka.
Moja grupa brojala je tridesetak, meni nepoznatih osoba, osim gospođe Anči koju sam upoznala na putu po Jemenu, nekoliko godina ranije. Saputnica koja je trebala da bude moja cimerka odustala u zadnjem trenutku iz zdravstvenih razloga. Nedostajala mi je prisna priča o utiscima i tegobama koje smo svi osjećali. Anči nije bila adresa za moja prenemaganja.
Sjećam se da u Jemenu - i pored moje druželjubivosti - jedino sam u njenoj blizni osjećala neku vrstu uzdržanosti ili, kako sam tada tumačila, neku dozu uobraženosti. Ovo putovanje će, međutim, pokazati da za sve postoji pravo vrijeme i mjesto i da je upravo Anči bila moj učitelj, a da to nije ni znala; najvažnije lekcije sam dobila upravo od nje ili kroz nju, svejedno. Ali, o tome kasnije...
Dakle, doručkujem i mislim o Anči. Uvjek dotjerana, lijepa stasita žena zakoračila u osmu deceniju, pravih leđa i bez kilograma viška. Po sopstvenom kazivanju, ličila je na Avu Gardner u mladosti, što se po njenom liku zaista nije dovodilo u sumnju. Zanimljivo, njen prtljag je bio najmanji od svih, imala je sve neophodno, vrlo prikladno i kvalitetno. Prva je uvijek bila u zakazano vrijeme za obilaske, bez glavobolja, stomačnih problema, nervoznih ispada i ostalih simptoma visinske bolesti koji su naročito pogađali manje otporne među nama.
Na pitanje kako je spavala odgovarala je mirno, na čuđenje ostalih: "Divno, ništa mi nije falilo". Poslije ovog odgovora niko se nije usudio da kaže svoje jade, da se požali. Ja sam dobila prvu lekciju, shvatila sam da je važno osvijestiti ljepotu svakog proživljenog iskustva.
Potala, najpoznatije mjesto Tibeta: Tog dana je bio u planu obilazak Potale - Budine planine, najpoznatije palate na Tibetu, rezidencije Dalaj Lame, vrhunskog poglavara religije i moći.
Sada je palata bez svog slavnog stanara XIV Dalaj Lame, protjeranog 1959. godine. No, ona je veoma dobro održavana, kao da bi se njegov povratak mogao desiti svakog časa. Potala je podignuta na brdu usred Lase, idealan je spoj terena i građevine. Iza nje se uzdižu visoke planine. Koliko god da je posmatrate ne možete dokučiti gdje je prirodni završetak brda, gdje početak intervencije ljudske ruke. Palata je prosto obložila uzvišenje.
Sa krova manastira Džo Hanga pruža se predivni pogled na remek djelo ovog po svemu specifičnog neimarstva, umetnuto kao dragulj među kulise surovih sivih visova.
Dvije boje palate, jasno razdvojene: bijela - simbol mira je donji dio; crvena, gornji dio je - simbol vasti. U gornjem dijelu bijele palate su službene prostorije Dalaj Lame, donji služi za kancelarije lokalne uprave, dok je vrh crvene palate rezervisan za privatne odaje Dalaj Lame. Na krovu je kupola - zlatna stup-grob V Dalaj Lame, prvog vladara Tibeta priznatog od Kine prije 400 godina, kao i stupe njegovih nasljednika.
Dok su mnogi manastiri i palate koje su se nalazile na platou Tibeta bile uništene u vrijema kineske kulturne revolucije (danas obnovljene), ova je bila pošteđena, kako kažu, intervencijom Ču En-Laja.
Potala broji 1000 odaja krcatih zlatnim statuama predhodnih Dalaj Lama, Bude Sakjamunija i njegovih manifestacija, svih mogućih božanstava iz budističkog panteona, porcelana, tapiserija sa scenama iz religioznog života znamenitih svetaca, tanghi (slika na svili), brokata sa utkanim zmajevima kojim su obloženi zidovi, vrijednih knjiga... Neprocenljivo umjetničko blago, fascinantna slika jedne kulture.
Put za Gjance: Kroz dva dana je bio predviđen put za grad Gjance, jugozapadno od Lase. Ja sam, kao i svi iz grupe, bila u nekom čudnom stanju: mješavini fizičkog umora, malaksalosti, opuštenosti, tako da se uopšte nismo raspitivali o uslovima koji nas očekuju. Ponijeli smo neophodni prtljag za tri dana, ostatak ostavili u hotelu.
U sastavu hotela bila je prodavnica tibetanskih suvenira gde su se mogle kupiti limenke sa kiseonikom i maskom koja je koliko-toliko, omogućavala lakše disanje. Jednoj od putnica - gospođi u izvjesnim godinama i sa malo viška kilograma - sugerisano je da odustane od puta i da se odmara u hotelu do našeg povratka. Nakon tog upozorenja nekoliko članova naše grupe se zaista uplašilo i sami su odustali.
Mala, hrabra družina krenula je dalje. Uopšte nisam registrovala znake opomene, činilo mi se da ne postoji ništa što bi me natjeralo da ostanem u hotelu. Podijeljeni smo bili u dva minibusa, ne baš u očuvanom stanju i ne baš obećavajuće udobnosti.
Bila sam zadovoljna što sam ugrabila, za ostale ne baš poželjno mjesto, prostrano zadnje sjedište koje pruža bar koliku toliku komociju. Možda je na izbor ovog izolovanog mjesta uticala moja potreba da se osamim, da me niko ne ometa u onome što očekujem da vidim i doživim.
Vodičkinja nam je objasnila da prema Gjanceu idemo južnom rutom, jer je sjeverna pod rekonstrukcijom. Taj podatak mi ništa nije govorio; i da jeste - nije bilo načina da se vratim kada sam vidjela u šta sam se upustila. U dužini od nekih pet kilometara put je bio asfaltiran; nakon prelaska mosta na Bramaputri sa sjeverne na južnu obalu, počeo je makadam sa izlokanim rupama. Mislila sam da je to samo jedna kratka dionica; sva ushićena grabila sam da fotografišem razlivenu tirkiznu boju rijeke.
Moja erupcija nezadovoljstva: Autobus bez amortizera skakutao je sve više, čak toliko da smo svi počeli da se grčevito držimo za šipke na sjedištima da ne bi skliznuli sa sjedala koja su bila neudobna, uska i tvrda, nešto kao ona koja pamtim u beogradskim poslijeratnim tramvajima. Pored sve muke sa otežanim disanjem trpjela sam i užasne bolove u kičmi kad god bi prešli preko neke rupe, a bilo ih je bezbroj.
Zaboravila sam i na tirkiznu boju i na rijeku... Pitam vodičkinju dokle ovako, ona mirno odgovara: do kraja. Do kraja? To je značilo da se 400 kilometara vozimo po ovakvoj džombastoj džadi. Pokušaj da se sa zadnjeg sjedišta prebacim na neko drugo ostao je bezuspješan, prvobitna želja za kontemplacijom u samoći zadnjeg sjedišta brzo je nestala...
Promjene nije bilo: svi su se prikovali za osvojena sjedišta, potpuno omamljeni, ne registrujući ničije nevolje, zaokupljeni svojom mukom. Tamo gdje bi i bilo prostora da se udjenem, putnici su - potpuno obeznanjeni bili sklupčani na oba sjedišta.
Počeli smo polako da se penjemo serpentinama i kako se visina povećavala nije više ni maska sa kiseonikom pomagala. Onda nastupa moja nekontrolisana histerična erupcija. Što sam sve ja izgovorila na račun ovako organizovanog prevoza, na račun organizatora - nije za ponavljanje. Da li zbog nedostatka kiseonika ili je prosto došlo vrijeme za to, ali odjednom su popustile sve brane i iz mene je počelo da izbija sve što sam skupljala, potiskivala, krila zadnjih godina ili možda čitav život.
Kao da je sav bol koji sam ikad osjećala skupljen na jednom mjestu izlazi iz mene i kao da nema kraja. Još i još i još... Plakala sam, ridala, vikala... Zar je trebalo da dođem na kraj svijeta da bih mogla da se isplačem? Vodičkina je potpuno bila zaokupljene svojom mukom i Biblijom u ruci. Jedini njen savjet je bio da u sebi izgovaram molitvu.
- Koju molitvu - pitam. - Kako koju, Oče nas - odgovara ona začuđeno. Znala sam ja da molitva smiruje duh, stišava moždane talase, ali nisam znala nijednu. Recidiv komunističkog perioda odrastanja.
Saputnici su gledali, preciznije - blenuli u prazno. Moji jecaji su se prolamali autobusom. U stvari, čini mi se da su planine odjekivale mojim bolom.
Snaga pročišćenja: U jednom trenutku Anči je zakreštala prema meni: ''Šta si tako pošizila, kontroliši se.'' Prenula sam se i ugledala je. Na svom uskom sjedistu ona je smireno, sa apetitom, jela sendvič iz lanč paketa. Nevjerovatna scena; iznenadni bljesak, svjetlost, uvid, pa mir. Potpuni mir. Gledala sam Anči možda cijelu vječnost, možda samo tren, ali ta slika me otrijeznila.
Potpuno novim očima sam pogledala svoje uzrujane saputnike, pa opet Anči, a onda konačno i krajolik. Osjetila sam ljepotu, ali zaista OSJETILA ne samo vidjela; ovo iskustvo je bilo mnogo dublje od pukog posmatranja. Odjednom sam se, u potpunom miru, prepustila toku, prihvatila neizvjesnost, osjećala trenutak SADA. Osjetila se okupanom, čistom... punom ljepote. Da li zbog magije mjesta, visine, nedostatka kiseonika, energetskog naboja? Nije ni važno zbog čega, ali većina putnika imala je slična "neobična" iskustva. Sigurna sam da se niko od nas nije vratio isti.
Kada smo se zaustavili za predah, iz busa ispred nas istrčala je jedna žena. Legla je ispred točkova; druga žena jedva je sišla iz autobusa, previjala od bolova, jer je krenuo kamen iz bubrega. I kasnije, kod nas, opet problemi: jedna je gospođa u nastupu bijesa - očito snažnijem nego što je bio moj - gađala tašnom svoju prijateljicu.
Ja, zadovoljna i smirena, očijukam sa Anči. Prvi put uspostavljam bliskost sa ovom ženom. Bez riječi. Tek nakon ovog "pročišćenja" sam bila u stanju da opažam ljepotu tibetanskog pejzaža, nepregledne travnate pustinje sa jakovima sjajne dugačke njegovane dlake okićene šarenim trakama i kićankama. U daljini se uzdizala bijela piramida, moćna sveta planina Kailas na kojoj, po vjerovanju Tibetanaca, obitavaju bogovi, njihova Šangri-La.
Ipak, nekako mi je čudno odsustvo boja, ali nije deprimirajuće, taj beskrajni kamen i planine bez drveća. Jedino bijeli vrhovi Himalaja i plavetnilo neba razbijaju sivilo.
Možda baš zato je vatromet boja prisutan u svim palatama, manastirima, slikama, molitvenim zastavicama, nakitu, odjeći, monaškim togama... Kao kompezacija surog ambijenta.
Zastavice saosjećanja: Prešli smo planinski prevoj od oko 5. 500 metara da bi se spustili do oblasti Cang i vrha okićenog molitvenim zastavicama.
Tamo se, odnekud, stvorio tibetanski prodavac zastavica koje smo kupili i okačili ih da se viore na vjetru. Tako smo simbolično poslali poruke mira i saosjećanja svijetu, u skladu sa budističkom vjerom.
Kao hipnotisana sam gledala zastavice koje se vijore na vjetru, bezbroj raznobojnih zastavica, bezbroj misli u meni. Razmišljala sam o pojmu saosjećanja na kojem se stalno insistiralo pri objašnjavanju osobenosti lamaističke religije, a mi neobaviješteni mislili da je greška u prevodu i stalno pod tim podrazumijevali sažaljenje. Ne, saosjećanje i sažaljenje su različiti pojmovi. Saosjećanje je takvo osjećanje koje ne pravi razliku izmedu ljudi i njihovih patnji; sažaljenje ih pravi.
Da bi posjedovali osjećaj saosjećanja morate se sprijateljiti sami sa sobom, morate da postignete visok kvalitet uma - što će reći nirvanu; sebe ucijeliti da bi onda sa ljubavlju koje ste puni, doticali patnje drugih.
Zaista, na tom mjestu me je prosto preplavio osjećaj ljubavi, nekakve bezgranične, bezuslovne ljubavi i harmonije. Osjećaj da je sve na svijetu baš onako kako treba da bude, ali da toga nismo uvijek svjesni. Kako je moguće da toga nismo svjesni? Osjetila sam jedinstvo sa čitavim svijetom, sa svima. Razumijevanje i prihvatanje svih ljudi i njihovih postupaka.
Nekako mi je odjednom, dok su se vijorile hiljade zastavica, postalo jasno šta je to saosjećanje i pravo prihvatanje drugoga koliko god da je različit. Ne znam koliko je trajalo to moje čudesno ushićenje, ali odjednom kad sam se okrenula vidjela sam da su svi već u autobusu, da mirno, bez riječi čekaju da završim svoj "obred".
Bila sam im beskrajno zahvalna na njihovoj SAOSJEĆAJNOSTI. Zaista čudesno, sveto mjesto.
Moja draga Anči je, a da nisam ni primijetila napravila ovu divnu fotografiju, ovjekovječila ovu sliku. Molitvene zastavice po svetim mjestima Tibeta neprestalno lepršaju snagom himalajskih vjetrova upućujući simbolično poruke saosjećanja svim namučenim bićima planete
A, ja jednu od molitvenih zastavica koje smo kupili nisam okačila, donijela sam je sa sobom. Držim je u svojoj "čarobnoj kutiji sa putovanja", u trenutcima kad mi je teško, kad mi sve izgleda crno, kad ne vjerujem u ljude, kad mi se čini da me neko povrijedio izvadim je i sjetim se ovog čarobnog trenutka. I pomaže. UVIJEK.
Boje zrele trešnje: Poslije dobrog sna u Gjanceu, organizam se donekle navikao na nadmorsku visinu i širom otvorenih očiju počinjemo obilaske palata i manastira. Veličanstvena građevina iz XV vijeka Kum-Bum manastir (sto hiljada slika).
Dobio je ime po predanju da je u središtu kompleksa raslo drvo na čijoj se kori i granama pojavila formula od šest slogova - Om Mani Padme Hum - tibetanska mantra, a na lišću likovi mnogih božanstava. Palata čuva veličanstvenu figuru boginje Zelene Tare - ženske bodisatve.
Kada se nađete u takvom ambijentu okruženi budističkim sveštenstvom, neobičnim arhitektonskim oblicima, bijelim stupama oko kojih kruže vjernici šapućući mantru, predano okrećući molitvene mlince, mirisom maslaca iz upaljenih lampica, a nad glavama nadneseni oštri vrhovi Himalaja, morate povjerovati da su sva mistična čudesa Tibeta moguća.
U rejonu grada Šigace na dva sata vožnje od Giance je čuveni manastir Tačilunpo, na južnoj obali Bramaputre i najveći u provinciji Cang. Tu je i poznati tibetanski univerzitet za filozofiju, metafiziku, astrologiju, medicinu, svete spise, manastirska pravila, obrede magije.
Ova lamaserija sadrži učionice, spavaonice za mlade monahe, privatne prostorije sa malim dvorištima za učitelje i sveštenike višeg ranga, bolnice, svečane dvorane, velika dvorišta, trpezarije, kuhinje, magacine, prihvatilišta... Sve je obojeno bijelom i crvenom, kako neko lijepo reče bojom zrele trešnje.
Na vratima dvorišta su veliki okrugli mesingani zvekiri sa upletenim svilenim trakama jakih boja. Na glavnoj manastirskoj zgradi je obavezno postavljen zlatni točak sa dva jelena sa strane. To je simbol koji sjeća na Budinu propovjed u Saranatu pokrenut njegovim učenjem, točak riječi i zakona.
Pozlaćena džinovska figura u sjedećem položaju budućeg bude Maitreja, proteže se od prizemlja do trećeg sprata nalazi se u glavnoj zgradi kompleksa. Tačilunpo je sjedište Panče Lame koji je u duhovnom položaju izjednačen sa Dalaj Lamom. Moć je, iako prolazna, u rukama Dalaj Lame. Tako je bar nekad bilo.
Poklon za sva vremena: Na ulazu u manastirski kopleks obavezno se nalazi stupa ili čorten, bijela građevina, moglo bi se reći piramidalnog oblika sa različitim simbolima izraženim kroz geometrijske forme od podnožja do vrha, veličine u zavisnosti od značaja mjesta.
To je moćan simbol budističke vjere. Osnova je pravougaona i predstavlja život na zemlji, stepenice prema nebu su nivoi znanja. Da bi se stiglo do najvisočije tačke koja simbolizuje duh koji lebdi, prolazi se kroz mnoga iskušenja. Duh u obliku jezička na vrhu očekuje čas napuštanja materijalističkog svijeta. I to nije kraj, duh se vraća u nekom drugom obliku.
Na izlazu iz manastira, duž glavne ulice dočekaše nas prodavci sa nizom prepunih tezgi ovozemaljskih izazova - nakita, tkanica, svile, molitvenih mlinaca, torbica, tanghi... U čudu sam se raspitivala ko pravi ovako divne predmete. Odgovorili su da to rade po svojim kućama.
Još jednom sam se uvjerila da se umjetnik ne postaje intelektom već duhom. Kažu da je dobro kupiti neki predmet u okolini ovako svetog mjesta. Birajući nešto od nakita po tezgi jedne prelijepe Tibetanke pogled mi se nije mogao odvojiti od njenog ličnog nakita, a naročito od njenih minđuša.
Naravno, odmah pokazah oduševljenje i zamolih je da mi pronađe nesto slično. Ona, bez razmišljanja, skide minđuše i tutnu mi ih u ruku. Do danas ih ne skidam, one su za mene više od nakita, esencija Tibeta, na moj način.
Na putu pri povratku u Lasu prolazili smo kroz sela i zaustavljali da malo odahnemo i osmotrimo način života mještana. Uvjek su se oko nas okupljala djeca ljubopitljiva i nasmijana, musava, zdravih zuba i crvenih obraščića. Domaćinstva skromna sa malim, mukotrpno obrađenim njivicama (podloga je kamenita), kućama sa jednim spratom, fasadama od kamena i upadljivo lijepih prozora sa ponekom crvenom muškatlom, koja jedva da ima atribute cvijeta.
Himalaji su, kako kažu kišna sjenka Tibeta, jer topli i vlažni vazduh sa Indijskog okeana ne može da prodre do platoa. Sreća je donekle što pet najvećih rijeka Azije izvire ispod sniježnih vrhova i glečera, teku pustim krajolikom, pa se i naselja formiraju oko njih.
Ova neobična arhitektura navela me na razmišljanje - kako zadovoljstvo životom i kvalitet življenja, pa dakle i sreća, ne zavise isključivo od povoljnih uslova u kojima živimo, jer u ovim, za nas Evropljane nevjerovatno surovim uslovima, rađa se fascinantna potreba za estetikom, uljepšavanjem, a život koji iz naše perspektive izgleda mukotrpan, oni doživljavaju lijepim, smatraju svoj život kvalitetnim, a sebe sretnim. Hvala im na ovoj lekciji o radosti življenja.
Ljudi i jakovi: Veličanstveni jakovi su u ograđenom prostoru sjajne duge crne dlake. Bez jakova ljudi na Tibetu ne bi ni bilo. Nevjerovatno koliko su to korisne životinje. Od njihove kože pravi se obuća, šatori, od vune odjeća, mlijeko od kojeg se dobija maslac toliko neophodan za osnovni element ishrane - tsampa; balege koja se miješa sa slamom, formiraju u obliku diska i suše zalijepljene na fasadama seoskih kuća. To je jedino gorivo u domaćinstvima i manastirskim kuhinjama.
Miris užeglog maslaca dominirao je po svim manastirima tako da kada smo ulazeći u svetilišta posvećena znamenitim budama, sa mnoštvom upaljenih lampica na maslac, diskretno držali zapušene nozdrve rukom. U jednoj od mnogobrojnih prostorija dočekao nas je monah koji je, ne baš diskretno, zapušio nos. Vjerovatno nije mogao da podnese mirise naših parfema.
To je bila simpatična epizoda našeg puta; svi smo se slatko nasmijali uključujući i monaha, a neki od nas naučili su da poštuju i prihvataju pravo na različitost.
Naše vodiče stalno sam zapitkivala o svim mogućim detaljima života u ovom podneblju, a naročito me je interesovala religija. Lamaistički budizam se razlikuje od izvornog budizma zbog elemenata učenja naslijeđenog od starosjedelaca Tibeta - šamana koji su bili majstori raznih rituala, energetskih usmjerenja, rada na tijelu i umu, vizuelizaciji mandala. Sadrži i uticaj tantrizma iz Indije i Nepala. Smatraju da su predrasude i pohlepa (kao i u zapadnoj civilizaciji) izvor svih nevolja.
Jedan veliki tibetanski učitelj je kazao ''Predrasude jedne ribe se ne mogu poljuljati'' ali zato ljudi koji imaju um, koji ga izoštravaju, između ostalog i meditacijom, mogu izaći iz pakla predrasuda odnosno neznanja.
Specifičnost tibetanske lamaističke religije je vrlo interesantna pojava bodisatve - živog bića koje posreduje između običnih ljudi i stanja Bude, čiji je zadatak da pomaže onima koji pate čistim saosjećanjem. Smatra se da su sve bodisatve manifestacije Bude, a najznačajnije je Avalokitešvara - "bodisatva saosjećanja velikog gospoda bijelog lotosa'' sa 11 lica, hiljadu ruku i očiju... Rascvjetali lotosov cvijet je simbol čistoće izronjene iz zaprljanog okruženja. Jedan od bodisatvi današnjice, smatra se da je njegova svetost Dalaj Lama XIV, naš savremenik.
U okolini Lase se nalazi manastir Drepung, najveći na Tibetu. Takođe smo posjetli i mjesto meditacije velikih mislilaca tibetanskog budizma - manastir Pa Bong Ka.
Na vrhu planine, u čijem se podnožju nalazi manastir, je mjesto za nebesko sahranjivanje stanovnika Lase. U nedostatku drva, leševe ne spaljuju, da se rijeke ne bi zagađivale ne spuštaju ih ni u vodu, tvrdo kamenito tlo onemogućava iskopavanje grobova, pa su ovakav način usvojili i smatraju da ga uzvišenom milostinjom prinijetom lešinarima.
Masaža tijela i uma: Ulazimo u Lasu napokon. Put prema hotelu nas vodi glavnom gradskom arterijom, beskrajno dugačkom, sa redom jednoličnih dvospratnih zgrada. Izloga nema, samo natpisi na kineskom. Srećom, uočismo jednu na engleskom - masaža stopala. Ništa potrebnije u tom trenutku. Dar tibetanskog neba.
Masaža se obavljala na prvom spratu. Jedna dugačka, uska, prostorija sa nizom udobnih stolica za poluležeći položaj poređanim uza zid.
Po uputstvu domaćina, oslobodili smo se viška odjeće i ostali u donjem rublju. Pitali smo se, onako za sebe, čemu sve to kada se radi samo o masaži stopala, ali bez mnogo dvoumljenja radili smo sve što su nam rekli. Polijegali smo u udobne stolice, čekajući šta će se dešavati.
Onda su donesene kofe napunjene vrućim zelenim čajem, vjerovatno začinjenim raznim ljekovitim travama i postavljene ispred svake stolice da bi nam noge do koljena bile uronjene. Pojavile su se mlade djevojke, skoro djevojčice u plavim radnim mantilima i malim, ali spretnim rukama nježno otpočele masažu od glave.
Nisu zaobišle ni jedan dio tijela. Bilo je nevjerovatno osjetiti toliku snagu i spretnost u tim malim ručicama.
Kad bi se čaj u kofama prohladio, dolivali su vrući iz ogromnih termosa. U prostoriji su tišinu remetili samo naši uzdasi zadovoljstva. Trajalo je oko dva sata. Nakon toga, dugo sam se trudila da objasnim sebi šta mi se to desilo za vrijeme masaže u ovoj "zemlji čuda", prepuna utisaka koji su morali da se izraze što prije.
Da li sam sanjala opijena svim tim mirisima i dodirima nakon napornog dana, da li je to bilo neko meditativno stanje, jesam li imala vizije?
Danas mi je postalo nevažno da definišem kako se zove to stanje, ali osjećaj nosim i dalje i jednako mi je važan kao i tog dana. Nadahnjuje me, liječi, umiruje kad god mi je potrebno. Miris te čajne mješavine i ko zna čega još, te ruke koje znaju čarobne tačke na tijelu i dovode me u stanje potpune harmonije i mira mogu i danas da prizovem kad god mi je potrebna podrška. Upravo u toj maloj mirisnoj sobici ruke jedne djevojčice pomogle su mi da pronađem svoju tačku mira, ona je u meni, moja zauvijek i kad god mi treba mogu da je nađem.
Tekst i fotografije Mira FOLIĆ
