MARAŠ: Bilo nekad 2

Kroz ovu leteću retrospektivu zanemarili smo crnogorske izvođače ili autore. Ne bez razloga. Paralelno sa svim dešavanjima od devedesetih do danas, osim Makadama ili Danijela Popovića, malo ko je zavrijedio ozbiljniju regionalnu pažnju, sve do pojave Vlada Georgieva i Sergeja Ćetkovića

Objavljeno: 11. 10. 2019 - 09:13

Piše: Vladimir Maraš

Kraj osamdesetih, svakom zdravomislećem čovjeku donio je osjećaj da je jedna zdrava priča na početku kraja. Generacije koje su osjetile i živjele šesdesete, sedamdesete i osamdesete imale su o čemu da nam pričaju. I nepogrješivo su mogle da namirišu da nakon jednog zdravog sistema (sa svim manama koje je objektivno imao) ulazimo u novo, turbulentno doba, u kome niko nije mogao sa sigurnošću znati šta koga čeka. Tako i kultura, muzika.

***

Slovenija i Hrvatska već su tih godina hrlile putevima odlaska iz federacije jugoslovenskih naroda. Kad 'oće maler, upravo je 1988. godine Jugoslavija osvojila Pjesmu Evrovizije i naredne godine s Tajči bila domaćin tog takmičenja. Te 1989, u septembru, dakle, samo nekoliko sedmica pred pad Berlinskog zida, grupa Prljavo kazalište na trgu Bana Jelačića, pred oko 200.000 ljudi pjeva „Ružu hrvatsku“ i time ozvaničava ono što su svi naslućivali - odlazak Hrvatske. Time je i ozvaničen kraj SFRJ muzičke scene, u okvirima koji su do tada bili prepoznatljivi.

Onaj zdravi dio (ostatka) jugoslovenskog društva javno je dizao antiratni glas protiv bezumlja i svakog nacionalizma, a nije da ih nije bilo. Sjećamo se mi neki i govora Ramba Amadeusa pred prepunim Sava centrom, u vrijeme kada je bilo kakva kritička riječ protiv rata i bezumlja lako mogla da se tretira kao izdaja nacionalnih interesa. Takav čin istovremeno je mogao da znači otvoren poziv na linč, a kretena je tada bilo dovoljno. Godine 1992. oformljena je grupa Rimtutituki, sačinjena od članova grupa Partibrejkers, EKV i Električnog orgazma. „Slušaj 'vamo“ bila je prvo zabranjena, ali je poruku nosila na kamionu, ulicama Beograda. Koncerti „Ne računajte na nas“ slali su jasnu antiratnu poruku, iako je bilo mnogo drugih, pretežno srpskih muzičara, koji su otvorenu stali na stranu brzorastućeg šovinizma. Dobar primjer za ludilo koje je nastupilo je slučaj sarajevske grupe Zabranjeno pušenje, koja se podijelila na beogradsko krilo (kasnije No smoking orchestra) sa frontmenom Neletom Karajlićem i ono drugo, sarajevsko. Neki članovi Plavog orkestra ili Crvene jabuke napustili su rodne krajeve i otišli u inostranstvo. Dakle, bilo je jasno da je sve otišlo dođavola, samo su Srbija i Crna Gora odlučile da agoniju nastave kroz formu SRJ, i to od 1993. pa do 2003.

***

Nakon kraja tih nesrećnih ratova, stvari se nakon dvijehiljaditih normalizuju, makar prividno. Regionalna scena, logično, nikada nije mogla biti „ona stara“, predratna, ali dešavali su se pomaci. Ponovna okupljanja grupa kao što su Bijelo dugme, Leb i Sol, Crvena jabuka ili Plavi orkestar nekima su pričinjavali zadovoljstvo, ali u većini slučajeva, ti i takvi refresh prozivodi više su ličili na „podgrijavanje mrca“ nego na ozbiljan muzički proizvod. Na taj način, shvatili smo da svaka roba ima svoju ciljnu grupu, i da kriterijumi koji se zasnivaju na kvalitetu, postaju potpuno irelevantni. Već 2003. godine Jura Stublić uspijeva da zaredom proda tri beogradska koncerta, što jeste bio jasan znak otopljavanja odnosa.

Zbog bliskosti jezika naroda regiona, muzika je lakše dolazila do konzumenata i time dokazala da ne poznaje granice. To se malo više moglo vidjeti u smjeru Hrvatska - Crna Gora, a skoro nikako obratno. Osim činjenice da je pomenuti Rambo Amadeus vjerovatno bio prvi izvođač s ovih prostora koji je još 1996. godine imao mini hrvatsku turneju Zagreb-Rijeka-Pula, žutim pasat karavanom hercegnovskih tablica. Dizel. Sad mi pade na pamet, Rambo je imao koncert za pamćenje u Podgorici, ispred zgrade Univerziteta Crne Gore, a u godinama pred taj koncert, Podgorica je imala i gitarijadu, i rok klubove, i studente koji su rok muziku doživljavali kao jedini izraz slobode. Što je negdje i potpuno prirodno. Danas toga nema, ili ga makar ne vidimo u dovoljnoj mjeri. Danas, na konju su neke druge vrijednosti, tako pažljivo i znalački umetnute u jedno zdravo crnogorsko kulturno tkivo, koje su ga razarale svih ovih godina i ako osmotrimo realnost bez predrasuda - razaraju ga i danas. O razlozima za to, ulozi medija i političkim interesima, može se pisati mjesecima.

***

U moderno vrijeme, pogotovo nakon konačnog raspiča SRJ mutanta, na kulturološkom prostoru ex YU pojavljuju se Dubioza kolektiv ili S.A.R.S, koji uspješno komuniciraju sa svim jugoslovenskim prostorima, za razliku od, na primjer, Riblje čorbe, koja je zahvaljujući ratnoj retorici svog lidera ostala „kažnjena“ i izolovana. S pravom.

Primijetićete da smo kroz ovu leteću retrospektivu zanemarili crnogorske izvođače ili autore. Ne bez razloga. Paralelno sa svim dešavanjima od devedesetih do danas, osim grupe Makadam ili Danijela Popovića, malo ko je zavrijedio ozbiljniju regionalnu pažnju, sve do pojave Vlada Georgieva i Sergeja Ćetkovića. Sticajem okolnosti, obojica su vjerujući u sebe i svoj rad, život u Crnoj Gori zamijenili životom u Beogradu. Kako stvari stoje, nijesu pogriješili. O fenomenu odlazaka umjetnika iz Crne Gore i razlozima za to, vjerovatno narednog četvrtka.