Usamljenost tetovirana maštom

Spajk Džouns režirao je sve samo ne tipični dječji film. Malo je igranih ostvarenja koja tako podsjećaju na djela Mijazakija i njegove protagoniste koji lutaju fantastičnim svjetovima i služe se logikom koja ne počiva na razumu, već na emocijama

Objavljeno: 11. 10. 2019 - 10:02

Stvarnost je oduvijek bila pomalo anemična, zar ne? Zbog toga smo u djetinjstvu uvijek voljeli bajke i bježanje u izmišljene svjetove. U ovom našem često bi nam nedostajali mač ili sposobnost da letimo, možda neki vuk ili zmaj... I, naravno, ta prokleto divna, nevjerovatna sposobnost da pričamo sa životinjama! Stoga, nije ni čudo što je tetoviranje maštom jedna od omiljenih aktivnosti svakog djeteta, a bogami i mnogih odraslih koji se i dalje tako osjećaju. Za njih su priče o imaginarnim prijateljima uvijek bile i ostale posebne, naročito one koje su rođene u savezništvu sa jednim od najčešćih pratilaca mašte – sa usamljenošću. 

O jednom vrlo posebnom savezu sa usamljenošću govori i „Where The Wild Things Are“ („Tamo gdje su divlje stvari“), jedna od najpoznatijih slikovnica na svijetu koja je ekranizovana 2009. godine.

Krik i osmijeh

U ovom klasiku svjetske književnosti za djecu iz 1963. pisac Moris Sendak uspio je da ulovi svu kompleksnost dječje mašte u samo 338 riječi, ali i bijes jednog dječaka koji se osjećao neshvaćeno i zapostavljeno. Priču o Maksu na veliko platno prije deset godina prenijeli su režiser Spajk Džouns i scenarista Dejv Igers.

Dirljiva filmska adaptacija, premijerno prikazana 13. oktobra 2009, donijela je savršenu kombinaciju melanholije, ali i dječje nevinosti i razigranosti. Duh knjige savršeno je ulovljen već na početku, dok gledamo kroz objektiv kamere koja skoro da se kotrlja niz stepenice pokušavajući da isprati juriš dvije divlje zvijeri koje jedva da staju zajedno u kadar.

Prva zvijer je maštoviti, usamljeni dječak. Druga je njegov pas kojeg smatra jedinim pravim drugom. Kada ga Maks, obučen u kostim s ušima i repom, konačno uhvati u kandže, kadar se zamrzava. U narednih nekoliko sekundi predstavljen je cijeli film i ta predivna jukstapozicija u središtu njegove priče. Lice dječaka istovremeno krase i divalj, neukrotivi krik i predivan, široki osmijeh. 

Preživjeti traumu

Priča je prilično jednostavna. Maks je usamljeno dijete nemirnog duha koje pati zbog nedostatka pažnje majke, ali i sestre, koja naizgled ima vremena za svakoga osim za njega. Zbog toga dječak donosi odluku da ugasi neutoljivu žeđ za igrom stvaranjem velikog, imaginarnog svijeta rezervisanog samo za divlje stvari. U ovom kraljevstvu divljih stvari imenuje se za kralja, a kao pravilo postavlja samo jedno - da oni koji tu žive nikada ne budu tužni.

Neopisiva potreba djeteta da magičnim štitom odbrani od tuge one koje voli, rodila se u srcu pisca Morisa Sendaka mnogo godina ranije. Autor slikovnice odrastao je sa roditeljima poljskog porijekla koji su preživjeli holokaust, u kući koja je bila u konstantnoj žalosti. Majku je često opisivao kao hronično tužnu i emotivno daleku, a oca kao nekoga pored koga je bilo zabranjeno pominjanje koncentracionih logora. Jer, u jednom od njih izgubio je porodicu.

U intervjuima Sendak je često pričao o tome kako je čitavog života bio opsjednut samo jednim pitanjem: „Kako djeca preživljavaju ovakve stvari?“ Razočaranje, gubitak i bijes koje je osjećao savršeno su dočarani u filmu „Where The Wild Things Are“. Ali, i snaga mašte i moć sanjarenja koji pomažu djeci u ovakvim situacijama da pobijede gorčinu, prežive traumu i postanu jači.

Magični štit

Malecki ljuti dječak s početka do kraja priče uspijeva da savlada bijes. Nakon što se vrati iz imaginarnog svijeta, Maks konačno razumije majku. I ona je samo usamljena kao i on. Razvod je i za nju bio težak kao za njega. Konačno je spreman da sagleda stvari iz tuđeg ugla, što je važna lekcija iz odrastanja. I prvi put počinje da primjećuje male dokaze ljubavi koji su ga oduvijek okruživali, poput onog tanjira tople čorbe koji ga strpljivo čeka na stolu poslije velike avanture.

„Where the Wild Things Are“ je sve samo ne tipični dječji film. Štoviše, malo je igranih ostvarenja koja tako podsjećaju na djela Hajao Mijazakija i njegove protagoniste koji lutaju fantastičnim svjetovima s beskonačnim mogućnostima i služe se logikom koja ne počiva na razumu, već na emocijama.

Ovaj sudar dječje mašte i surovih posljedica razvoda razočarao je mnoge gledaoce i kritičare prije deset godina. Poslije premijere, mnogi su smatrali da je film previše mračan i samim tim i pogrešan za djecu. I da je autorski duo promašio poentu zamijenivši magiju mizerijom. Na iznenađenje svih, autor knjige bio je više nego srećan.

Vidite, Sendak je odbio više velikih imena prije nego što se složio da ovu fantaziju režira baš Spajk Džouns. Njegova zamisao nikada nije bio film za djecu, već priča o djetinjstvu, klincima i njihovom pokušaju da odgonetnu ponašanje odraslih koji se često ponašaju baš kao da su balavci. Film o mjestima na koja bježimo da bismo shvatili svijet u kojem živimo. I najzad, film o potrebi da imamo nekog ko nas toliko voli, da bi nas pojeo i jedan magični štit kojim ćemo zaštiti i njega i sve ostale do kojih nam je stalo.

(FOTO: imdb.com)