usredsređeno. Došlo je vrijeme zajedništva Eliota i gospodina Robota" /> usredsređeno. Došlo je vrijeme zajedništva Eliota i gospodina Robota" />

Dobrodošao nazad, prijatelju

Ključ prethodne instalacije bila je dezintegracija. U posljednjoj sezoni očigledan je prelaz iz rastrojenog stanja u nešto usredsređeno. Došlo je vrijeme zajedništva Eliota i gospodina Robota

Objavljeno: 12. 10. 2019 - 13:44

Neobičan spoj vesele muzike i napetih, mračnih vizuala tehnika je koja se koristi u najboljim psihološkim trilerima. Obično disonanca između onoga što vidimo i onoga što čujemo služi samo za konkretnu eskalirajuću situaciju. No, u seriji „Mr. Robot“ kreator Sem Esmail otišao je korak dalje smještajući finalno poglavlje ovog televizijskog remek djela u srce praznične sezone.

U gotovo svakoj sceni premijere četvrte instalacije čuju se božićne pjesme. Razigrani, životni tonovi nekad su tu da isprate jurnjave ulicama ili srceparajuće razgovore, dok su u drugim prisutni samo kao daleka melodija, dovoljno glasna da služi kao tapeta na sumornom zidu sa kojim se baš i ne uklapa.

Radosno doba

Spoj nasilnih vizuala i lagane muzike postavio je savršen ton za dešavanja u četvrtoj sezoni pripremajući nas za posljednju avanturu u izvrnutom svijetu hakera Eliota (Rami Malek), antiheroja kojem je gledalac ispred malog ekrana zapravo jedini prijatelj.

Jasno je da je Esmail želio da se Eliotova misija, unaprijed osuđena na propast, završi u doba godine koje najviše asocira na hladne noći, male sniježne radosti i praznična svjetla koja čekaju cijelu godinu da ih izvadimo iz kutija. U pitanju je savršeno doba za kraj nečega što simboliše potencijalni novi početak i spasenje. Naravno... Ako vjerujete u mit i lažnu nadu praznične magije.

Ključ treće sezone bila je dezintegracija. U finalnom poglavlju, očigledan je prelaz iz rastrojenog stanja u nešto usredsređeno. Došlo je vrijeme za zajedništvo Eliota i gospodina Robota (Kristijan Slejter).

 

Duvanje u vjetar                                   

Na početku priče, Eliot je bio u potpunom mraku. U drugoj sezoni, borio se protiv gospodina Robota. U trećoj, oboje su završili u tami, konačno shvativši da mogu da prežive samo pod uslovom da rade zajedno. Zbog toga u posljednjoj sezoni konačno možemo da ih vidimo kako funkcionišu u miru, njihove ličnosti jednu pored druge, uporedne misli o svijetu koji ih okružuje, ali i izvor bijesa koji je prouzrokovao sukob na početku.

A koga kriviti za sve što ne valja u svijetu? Prosječan čovjek, prosječnog dana u nedjelji iz sopstvenog prosječnog iskustva zna da je najlakše uperiti prosječnim prstom u nebulozne mete poput velikih korporacija, vlade ili samog kapitalizma. Ali, sjetimo se Eliotovih monologa na početku ovog izvanrednog serijala mreže USA Network i onoga što je uslijedilo... Što smo naučili?

Naučili smo da čak i uz vojsku spremnu da razori sistem koji je napravljen tako da radi isključivo za bogate, ništa ne bismo postigli. Samo razaranje vladajućeg sistema nije dovoljno da pomogne onima na dnu. Naravno, ne pomažu ni prezir i ironični komentari koje bismo mogli da bacamo sa bezbjedne udaljenosti, komotno smješteni na tribinama. Takvi bismo samo pokazali da nijesmo drugačiji od onih koji rade za sistem. Srednji prst institucijama efektan je koliko i... duvanje u vjetar?

Rješenje problema

U događajima koji su uslijedili nakon famoznog „5/9“, Eliot/gospodin Robot shvatio je da će onaj jedan procenat uvijek pronaći način da profitira od nečije nevolje i parazitski se nahrani očajanjem većine. Zbog toga sada ima konkretnog zlikovca na umu i malo pragmatičniji cilj - da uništi Vajtrouza, Mračnu armiju i svakog bogatog nitkova uvezanog sa njegovim neprijateljima.

Ljudi su skoro zaboravili na sve što se dogodilo. Kolektivna amnezija koju je prouzrokovao „E Corp“ zamijenivši nacionalnu valutu svojim novcem, omogućivši ljudima da budu srećni i konzumerizmu da cvjeta, dovela je do toga da mu bijesni narod bude zahvalan. Eliotova misija sada je jasna, a i naša uloga u njoj.

Problem postoji i moguće je riješiti ga samo ukoliko odlučimo da ga primijetimo, ako odbijemo da budemo hipnotisani šarenim bojama i prazničnim melodijama koje sviraju taman dovoljno da nadjačaju zvuk neizbježne propasti.

Pitanje je da li smo spremni da se odupremo... Ali, kao što posljednja scena na početku obećavajuće premijere naslućuje, ovo nije kraj. Ovo je početak kraja, a ishod je neizvjesniji nego ikad. Eliote... Dobrodošao nazad, prijatelju.