MARAŠ: Đe ja stadoh, ti produži

Nakon Titove smrti i suočavanja s činjenicom da su pametni vidjeli zlo koje se spremalo, krenuo je egzodus mozgova, svih struka. Danas, od Njujorka do Šangaja, možete sresti vrhunskog hirurga, umjetnika ili ekonomistu s ovih prostora, koji lagodno žive od svog posla, negdje tamo.

Objavljeno: 18. 10. 2019 - 08:00

Piše:

Vladimir Maraš

Nije nova tema odlazak mladih ljudi s ovih prostora. Ne mislim samo na crnogorske, već i na šire, balkanske. Kako to obično biva, odlaze uvijek najbolji, najtalentovaniji. Neki vremenom shvate da su uradili pravu stvar, neki pak postanu konobari ili šankeri, neki (doduše malobrojni) se i vrate, ali sve u svemu - ljudi odavde odlaze.

Od kraja osamdesetih, nakon Titove smrti i suočavanja s činjenicom da su pametni vidjeli zlo koje se spremalo, krenuo je egzodus mozgova, svih struka. Tako danas, od Njujorka do Šangaja, možete sresti vrhunskog hirurga, umjetnika ili ekonomistu s ovih prostora, koji lagodno žive od svog posla, negdje tamo. Da su ostali ovdje, alternative bi im bile biro rada ili privatnik koji ga najčešće osigurava na minimalac uz platu od oko 400-500 eura, s čestim podsjećanjem na činjenicu da treba da bude zadovoljan jer – „znaš li kako drugi ljudi žive?“.

***

Posljednjih nekoliko decenija zavladala je kriza kriterijuma, u svakoj branši. Da ne pominjem taksativno, ali zar nije dovoljna potvrda ovog stava činjenica da 2019. godine, u nezavisnoj Crnoj Gori, nemamo sistem koji ne zavisi od nekog pojedinca? Zar nijesmo svakog dana u prilici da nam zatrebaju usluge doktora, pravnika, ekonomiste ili stručnjaka iz bilo koje sfere društvenog života? Kažite vi meni, da li se za svaki ozbiljniji problem od zubobolje ne traži odlazak, na primjer, u Beograd? Jesmo li mi zaista unavidjeli crnogorsko zdravstvo, uz puno uvažavanje svijetlih i briljantnih pojedinaca, ili je ono zaista na staklenim nogama? Obrazovanje... Bolja slika? Mislim da nije. Od kadra, preko štiva i gradiva, pa sve do magistarskih i doktorskih uradaka koji su zbog upitne autentičnosti pod znakom pitanja. I u koju to instituciju imamo puno povjerenje?

Ako pričamo o umjetnosti, posebno muzičkoj, naći ćemo sijaset primjera koji govore u prilog tvrdnji da i tu ne cvjetaju ruže. Od hiperprodukcije kadra koji čeka nedočekano na birou rada, preko nikad manjih potreba društva za obrazovanjem na polju muzičke kulture, pa sve do rijetkih koji, zahvaljujući ko zna kakvom rasporedu zvijezda, nađu uhljebljenje u svojoj struci. Na primjer, prije nekoliko dana imao sam čast i zadovoljstvo da učestvujem na konferenciji „A Step Forward“, u organizaciji Ministarstva kulture Crne Gore. Imao sam čast da dam skromni doprinos konferenciji učestvujući na panel diskusiji koja se ticala muzičkih festivala u Crnoj Gori i njihovom doprinosu boljoj prepoznatljivosti Crne Gore u regionu, ali i šire.

***

Pravim digresiju... Ne sjećam se tačno kada, ali pretpostavljam da je to bilo s kraja osamdesetih godina. Kućni prijatelj i očev kolega pozvao nas je kod njega kući, a usput da čujemo njegovog klinca, koji voli gitaru i iskazuje vanrednu posvećenost tom instrumentu. Naravno, pošao sam s ocem, malo smo posjedjeli, a njegov sin je, iako na početku, sjećam se, s nekom posebnom pažnjom dodirivao instrument, pažljivo ga postavljajući u školski gitarski položaj, vodeći računa o svakom detalju. Kao srednjoškolac, naravno da nijesam mogao da dajem nikakve stručne ocjene, ali sam bio upitan kako mi sve to izgleda i kako zvuči nešto od tih vježbica koje je taj momak izvodio. Sjećam se da sam rekao da mi se to dopalo, ali i da je suština u činjenici da je jedini ispravan stav, jedina ispravna analiza - dječakova želja da se bavi tim instrumentom. I da se bavi sobom svirajući ga. Siguran sam da tokom te posjete nijesam uspio da smirim dileme roditelja tog dječaka, koji igrom slučaja nijesu imali dodirnih tačaka sa muzičkim obrazovanjem, ali vjerovatno im nijesam ni odmogao. Taj dječak u međuvremenu je završio sve nivoe obrazovanja na gitari, u roku, kao jedan od najboljih gdje god se pojavio. Naravno da je izrastao i da više nije dijete, iako ga prati aura mlađahnog i poletnog umjetnika. Njegovo ime je Miloš Karadaglić, i vjerujem da ne moram trošiti niti jedne riječi da bih vas podsjetio o kome se radi. Tako je, Miloš je dječak čiji su roditelji imali racionalne i opravdane strahove i dileme, a sve se završilo činjenicom da je Miloš danas jedan od najprepoznatljivijih svjetskih klasičnih gitarista. Hrabrost i roditeljska vjera, u kombinaciji sa talentom i krvavim radom, ajde da dodamo i zrno sreće, primjer su drugima koji imaju pravo na nadu. Miloša je preuzeo civilizovani svijet, sistem vrijednosti u kome se pravila i standardi znaju. I u kome su ga natjerali da bude ne samo jedan od njih, nego čak i najbolji među njima.

***

E sad, zamislite da je njegov životni put izgledao drugačije? Zamislite da nije vjerovao u sebe, ili da nije imao podršku najbližih? Da ne gatamo, u najboljem slučaju bio bi nastavnik ili profesor gitare u nekoj od obrazovnih muzičkih institucija u Crnoj Gori. Tako da, vjerujte u sebe, vjerujte i kad sve izgleda beznadežno. Ispunite svoje snove, jer bolje da se kajete što ste nešto probali i nijeste uspjeli, nego zbog toga što ste nešto htjeli, a nista se usudili ni da pokušate.