Srećan sam što moja Crna Gora zna kuda ide

Čini mi se da nikada nijesmo otišli, da je ova zemlja bila sa mnom i na drugom kraju planete. Otac je toliko patio za njom, a nije dočekao da vidi nezavisnost i ovaj veliki napredak. Sve smo zaboravili, a ljubav nas vraća i ostajemo tu - kaže Branko Vučković

Objavljeno: 20. 10. 2019 - 06:30

Vlasnik hotela ,,Hub“, jednog od najljepših u glavnom gradu Paragvaja, je Branko Vučković potomak crnogorskih iseljenika. Njegovi su davne 1948. godine pobjegli iz Crne Gore ostavljajući nadaleko čuvenu farbiku sapuna i eteričnih ulja Rivijera u Kotoru.

 Počeli su od ništa da u dalekoj Južnoj Americi grade novi život. I uspjeli su da stvore hotelski biznis i da kao uspješni preduzetnici dočekaju crnogorsku nezavisnost. Danas se Branko sa porodicom vraća u Kotor da otvori novi hotel. Na istom onom mjestu gdje nekada srušena čuvena Rivijera. Sedamdeset godina kasnije Vučkovići su opet tamo gdje pripadaju.

Kaže da je put bio težak i dug, ali da ga dolazak u Crnu u Goru vraća samom sebi. - Ujedno je i jako tužno. Čini mi se da nikada nijesmo otišli, da je ova zemlja uvijek bila prisutna u mom životu. Otac je toliko patio za njom, a nije dočekao da vidi nezavisnost i ovaj veliki napredak. Sve smo zaboravili, a ljubav nas vraća i ostajemo tu - kaže Branko Vučković. Crnu Goru je prvi put posjetio prije 35 godina. A danas kaže to je druga država. - Podgorica mi je tada izgledala poput neke provincije, danas je sve drugačije, ljepše, veće, veseli me da moja postojbina zna kuda ide. Danas se u Porto Montenegru osjećate kao u Monte Karlu, a na sjeveru kao u Švajcarskoj - priča Branko.

ISTORIJA

Objašnjava da je fabrika Rivijera tridesetih godina prošlog vijeka bila okosnica razvoja Kotora. - Osnovali su je moji preci Ljubisav, Milutin i Aleksandar. Braća Vučković su bili vizionari i veoma obdareni za trgovinu. Fabrika je proizvodila sapun, kozmetiku, maslinovo ulje, svijeće i kaustičnu sodu, a 1930. godine je imala 500 radnika. Oni su radili na najmodernijim mašinama tih godina i izvozili proizvode van granica stare Jugoslavija - u Francusku, Italiju i Njemačku. „Rivijera“ je bila jedina kompanija koja je dobila međunardno priznanje Grand Pri u Parizu 1927. i u Londonu 1932. godine.

Braća Vučković su doprinijeli razvoju Kotora i bili začetnici osnivanja Privredne komore Crne Gore. Ova generacija je sagradila industrijske osnove jedne male zemlje ne sanjajući kakva ih sudbina očekuje. Onda su uslijedile godine egzila i „Rivijera“ je propala - priča Branko.

TEŠKE GODINE

Vučkovići su pobjegli u Trst, pa u Đenovu i onda u daleku Argentinu. Spasio ih je recept za sapun od maslinovog ulja. - Taj recept će moj otac Ljubisav prodati po veoma visokoj cijeni i početi da gradi hotelsku imperiju. Tokom izgnanstva, članovi naše porodice su se naselili u Sjedinjenim Američkim Državama i u Argentini. Svako sa svog mjesta, pokrenuo je niz uspešnih projekata i dokazali su da velikim radom i odricanjem možete uspjeti bilo gdje.

Mi smo porodica arhitekata, inženjera, hotelijera, umjetnika, koji nikada nijesu zaboravili postojbinu - kaže Branko. Oronula zgrada „Rivijere“ ih podsjeća da moraju nešto učiniti. - Na tom mjestu želimo napraviti prelijepi objekat, dovesti još jedan od najpoznatijih hotelskih lanaca u Kotor, kao i pomoći projekte od opšteg društvenog i ekonomskog značaja za grad i Crnu Goru i ponovo se vratiti svojoj kući. Posebno nam je interesantan projekat žičare i kao odgovorni građani, koji posluju u svojoj zemlji nakon toliko vremena, želja nam je da na neki način učestvujemo. Zaboravili smo prošlost i krenuli dalje. Vraćamo se Crnoj Gori punog srca spremni da je pratimo na putu napretka - kaže Branko i obećava da će donijeti još jedan gran pri svojoj postojbini.