Klimakterični skejt

Album je lijepo podsjećanje na onu iskrenost zbog koje su Blink-182 bili zaista bitni jednoj generaciji. Za nešto bolje, ipak, bilo je potrebno malo više promišljanja i strpljenja  

Objavljeno: 20. 10. 2019 - 07:50

Nepravedno je, i grubo, kompletnu pop pank eru na prelazu između dva vijeka opisati kao poganu i zabavnu reakciju na boj bend histeriju tog vremena. Ako ništa drugo, bendovi od kojih je najglasovitiji Blink-182 su posveta, prelijep testament drugarstvu.

Urnebesne uspomene

Basista Mark Hopus i gitarista Tom Delondž su poput onih likova iz komšiluka, koji će vam sa cijelim katalogom urnebesnih uspomena objasniti zašto makar jednog najboljeg prijatelja imate od srednje škole. Na primjer: kako su jednom na skejtbordima upali u veliki supermarket pa između rafova bježali redarima, još ih gađajući krupnijim voćem. Ili, kako su se ludim slučajem pojavili na borbi bendova u svom San Dijegu i baš tu upoznali. Kako su zbog nekih cura koje je valjalo impresionirati namagarčili surfere, pa... Sve za jednu sunčanu sliku juga Kalifornije i pomalo poganu sliku prosjeka generacije. Mnogo realniju od bilo koje koju ružičastim boje boj bendovi.

Sve to stalo je u trilogiju od megapopularnih albuma, od kojih je najpopularniji „Enema of The State“ iz 1999, sa hitovima poput „What's My Age Again?“, „All The Small Things“ i „Adam's Song“. Uspjeh se krio i u tome što su za razliku od, na primjer, ekipe iz Green Day, Blink-182 predstavljali one mlade ljude već tad ubijeđene da će do kraja života biti totalni autsajderi. I to im se baš dopadalo.

Realno, takav bend nije bilo ni potrebno okupljati ponovo nakon trećeg velikog albuma iz 2003, koji je nosio naziv grupe. Ipak, za „restart“ je opet bilo krivo drugarstvo. Nakon što je bubnjar Trevis Barker sa teškim povredama preživio pad aviona, Hopus i Delondž su se gotovo istovremeno pojavili u bolnici sa obećanjem da će ponovo svirati. Malo je reći da se to Barkeru nije radilo, da su to činili prije svega zbog sebe. Rezultat su dva loša albuma iz ove decenije i činjenica da Tom Delondž više nije u Blink-182. Zamislite, odlučio je da „lovi“ priče o vanzemaljcima po malim pustinjskim gradovima Kalifornije i Nevade!

blink-2

Bolje nego ikad

Na novom albumu „NINE“ zvuče bolje nego bilo kad u posljednjih deceniju i po. Delondža je pristojno zamijenio pjevač Met Skiba iz benda Alkaline Trio, tako da Blink-182 sada djeluju kao svojevrsan superbend skejt panka. Ili makar kao parodija na superbend, jer oni živi ne mogu bez parodije.

Cijela ploča stala je u uvodne riječi – „Hey kid, don’t quit your daydream yet“. Kao da se cijela kriza srednjih godina može zaliječiti tako što se sa zaboravljenog skejta oduva debeo prst prašine, za novi bijeg od dvorišta do plaže. I to je sjajno, kao i činjenica da je svaka od ovih 15 pjesama (rijetko koja duža od tri minuta) zarazna i prepoznatljiva. Najbolji primjeri: „Pin The Granade“, „Generational Divide“ i „Ransom“. S druge strane, Hopusu valja javiti da je i za njegove skromne standarde stihove otaljao, da su dozlaboga ofucani i bezubi.

Kapa dolje Marku Hopusu i Trevisu Barkeru za dosljednu posvetu drugarstvu i dokazivanje sebi da mogu i dalje da praše pristojan skejt-pank. Album je tako i lijepo podsjećanje na onu iskrenost, zbog koje su Blink-182 bili zaista bitni jednoj generaciji. Za nešto bolje, ipak, je bilo potrebno malo više promišljanja i strpljenja. Tako „NINE“ funkcioniše samo kao dobra i zabavna proslava 20 godina mature, koju ćete zaboraviti već sjutradan. Čim naiđe novi visok talas svakodnevice jednog novog vremena.

Ocjena: 56/100