Nova strategijska politika Rusije prema Balkanu: Vazali i hladnoratovska taktika

Prisustvo mnogih aktera sa različitim interesima u fragmentarnom postkonfliktnom balkanskom prostoru, te važnost Balkana za odnose Rusija-Evropa i Rusija-NATO bila su polazišta za eksperte ruskog Savjeta za međunarodne odnose (RIAC) pri izradi specijalnog projekta nazvanog „Rusija na Balkanu“.

Objavljeno: 25. 10. 2019 - 00:15

Ruski Savjet za međunarodne odnose je uticajna akademska i diplomatska „think-tank“ u čijem predsjedništvu sjede bivši ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Igor Ivanov, aktuelni sekretar ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, aktuelni zamjenik ministra vanjskih poslova Igor Morgulov i drugi.

Koosnivači Savjeta su Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije, Ministarstvo obrazovanja i nauke, Ruska akademija nauka, Ruska unija industrijalaca i preduzetnika, te međunarodna medijska grupa Interfax. 

DOKUMENT PREDLAŽE NOVU STRATEGIJU

Kompleksan dokument, objavljen ove godine, strukturiran u pet poglavlja opisuje Balkan kao "epicentar međunarodnih dešavanja", sagledava sadašnjost ove regije i analizira interese vodećih aktera, te u konačnici predlaže novu rusku strategiju prema ovom regionu.

Neiznenađujuće za sadašnji trenutak ruske vanjske politike, dokument ne odiše diplomatskom umjerenošću, već su vodeći autori dr Aleksandar Pivovarenko i dr Ekaratina Entina, vjerovatno opijeni negativnim emocijama prema američkom trijumfalizmu i epohalnim promjenama u post-hladnoratovskom periodu, napisali djelo na kojem bi im pozavidio čak i vodeći analitičar klasičnog realističkog pristupa međunarodnoj politici, Hans Morgenthau. 

Prožet terminima iz hladnoratovskog rječnika, specijalni dokument „Rusija na Balkanu“ počinje opisom činjeničnog stanja da u novom konceptu ruske vanjske politike potpisanom od strane predsjednika Vladimira Putina, 30. novembra 2016. godine nema termina poput  „Balkan“, „Srbija“ i „Jugoistočna Evropa“ već da ovaj koncept spominje samo Evropu i Euro-atlantsku regiju.

20191023-124629Izražavajući stanovište da balkanska regija može zauzeti važno mjesto u nadolazećoj arhitekturi odnosa, da su ljudi ovog područja kulturološki bliski i politički naklonjeni Rusiji, i da nijesu samo skoncetrisani u Srbiji, autori konstatuju da Rusija nema toliki uticaj na Balkanu, kako ga predstavljaju zapadni mediji kroz guranje narativa „ruska prijetnja“. S toga, imajući u vidu da današnja ruska strategija bazira na reaktivističkom pristupu  i izdvajanju ekskluzivnih partnera, predlažu novi strateški inkluzivni pristup koji bi se temeljio na širokoj viziji regionalnog razvoja i dinamici promjena koje se događaju.

PREDLOG

Predložena nova strategija Rusije sastoji se od tri poglavlja u kojima se analiziraju faktori uticaja na rusku vanjsku politiku prema Balkanu, važnost Balkana za Rusiju, te se predlaže ruski akcioni plan baziran na određenim taktičkim principima. 
U prvom poglavlju se analiziraju pozitivni i negativni faktori uticaja po rusku vanjsku politiku na Balkanu pa se konstatuje da u pozitivne faktore spadaju: objektivne teškoće Evropske unije na Balkanu, koje se ogledaju u rješavanju teritorijalnih sporova i „pravoslavni narod“ koji tradicionalno simpatizira Rusiju.

Kao pozitivni faktori predstavljeni po ovu politiku su i „ruski vanjsko-politički uspjesi“ (ukrajinska kriza, vojna operacija u Siriji, stvaranje Evroazijske ekonomske unije i posebni mehanizmi za interakciju s Turskom, Iranom, Kinom i zemljama BRIKS-a) koji stvaraju imidž Rusije na Balkanu kao velike sile i globalne alternative koja brani principe multipolarnosti u međunarodnim odnosima. 

PROMAŠAJI ZEMALJA EU

Zabrinjavajuće za sve zemlje ovog regiona kojima je u interesu euroatlantska integracija je da se u pozitivne faktore po rusku vanjskopolitičku strategiju ubrajaju, kako autori navode, „nespretnosti i promašaji vodećih država EU sa glavnim kandidatom za pristupanje - Srbijom” i dodatno ističu da “skandal nakon proslave gola” na utakmici Švajcarska - Srbija na Svjetskom fudbalskom prvenstvu 2018. godine i “nepoštovanje” srpske delegacije tokom događaja koji su obilježili savezničku pobjedu prije 100 godina u Prvom svjetskom ratu u Parizu, diskredituju napore za rehabilitacijom negativnog imidža euroatlantske zajednice u srpskom društvu.

Nejasno je samo zašto autori smatraju Srbiju “glavnim kandidatom”.

CRNA GORA I NATO

Negativni faktori uticaja na rusku vanjsku politiku na Balkanu su uglavnom vezani za nemogućnost suzbijanja širenja NATO, konstatujući da je Crna Gora 2017. godine postala dio NATO-a, a da je nakon radikalnih promjena u svojoj državnosti, Makedonija dobila pozivnicu i da će u bliskoj budućnosti postati članica. 
Koordinirano stajalište Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Višegradske grupe po pitanju euroatlantske integracije Balkana predstavlja još jedan negativno opisani faktor u prijedlogu nove strategje. 
Ovakav pristup, koji u nekim svojim djelovima poprima prizemni oblik nacionalističkog radikalizma, postavlja u centar pažnje pitanje za sve zemlje regiona: “Da li će ovakve misli autora predložene strategije predstavljati uhodani način razmišljanja ili upustvo za djelovanje Rusije kada je Balkan u pitanju?” 

RUSKI INTERESI NA BALKANU

U drugom poglavlju ovog predloženog strateškog dokumenta referiše se zašto Rusija ne smije odustati od svojih interesa na Balkanu. Ako se Balkan u konačnici preseli u euroatlantsko područje uticaja konstatuje se da će Rusija značajno pogoršati svoju poziciju u Evropi, čime će se “odvezati ruke” Brisela i otvoriti nove mogućnosti za širenje Evropske unije na Istok. Istovremeno dokument navodi da će ovakav mogući scenario diskreditovati pozitivna dešavanja u odnosima Rusije s Bugarskom i Srbijom koja su se dogodila od 2017. do 2018. godine i značajno komplicirati obnavljanje odnosa Rusije sa Grčkom i Crnom Gorom. 
kremljPrimjenom ovakvog razmišljanja Rusija, dakle smatra se da će gubitkom Balkana izgubiti ključno područje na svom "igralištu" kao važnom segmentu cjelukupne politike antagonizma prema Zapadu.
Ruski akcioni plan koji se opisuje u trećem poglavlju ovog specijalnog dokumenta svodi se na razvijanje nove strategiju za jugoistočnu Europu sa vizijom koja će omogućiti očuvanje i povećanje ugleda Rusije među državama i etničkim i političkim zajednicama višedimenzionalnog regiona Balkana. Tvrdeći da Rusija ima fundamentalno znanje neophodno za razumijevanje procesa koji se odvijaju na Balkanu, autori smatraju da je rusko prisustvo postalo prirodni dio arhitekture ove regije i da njeno uklanjane iz ukupne slike predstavlja nestanak važne, ako ne i nosive strukture regionalne stabilnosti.

TAKTIČKI PRINCIPI
    Predloženi strateški dokument završava se prijedlogom ruskih aktivnosti koje bi trebalo da su zasnovane na sledećim taktičkim principima:

•    Odstupanje od isključivo privilegovanog bilateralnog partnerstva prema multilateralnoj saradnji unutar čitave jugoistočne Evrope
•    Stvaranje i podrška konstruktivnih političkih snaga u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Albaniji i drugim zemljama u regionu, tj. snaga koje bi bile orijentisane prema projektima Moskve
•    Širenje medijskog pristupa na Balkanu. Zamijeniti narativ „Rusija kao pružatelj sigurnosti“ i „Rusija kao dobavljač energije“ sa „Rusija kao sredstvo regionalne stabilnosti“, „Rusija kao sredstvo humanitarne saradnje“ i „Rusija kao dobavljač e-tehnologija i efikasnih tehnoloških rješenja "
•    Kontinuirano i sve veće ulaganje u regionalne proizvodne kompanije (Agrokor, INA, MOL).
•    Pretvaranje ekonomske prisutnosti u rast obrazovne, ekonomske i kulturne saradnje
•    Razvijanje konstruktivnih pristupa religiji, uzimajući u obzir trend prema fragmentaciji istočnog hrišćanskog prostora
•    Razvoj koordiniranije platforme regionalnih blokova u kojima je Rusija članica (EAEU, OSCE, BRICS).

Čitajući odredbe ovog strateškog projekta, posebno dio ruskih aktivnosti koje bi trebalo da budu zasnovane na određenim taktičkim principima, ne mogu a da se ne citiram ser Vinstona Čerčila (Winston Churcill) koji je prilikom svog intervjua za BBC datog 1. oktobra mjeseca 1939. godine rekao:
„Ne mogu Vam predvidjeti akcije Rusije. To je zagonetka umotana u misteriju unutar enigme. Međutim, mozda postoji ključ. Taj ključ je ruski nacionalni interes. Ne može biti u skladu sa ruskim sigurnosnim interesima da se Njemačka posadi na obali Crnog mora ili da pokori balkanske zemlje ili da podredi sebi slovenske narode Jugoistočne Evrope. To bi bilo u suprotnosti istorijskih životnih interesa Rusije.“
Čini se da ova izjava Čerčila je aktuelna i da ni danas ne bi dodao slovo na svoju izjavu.
Ukupno posmatrajući rusku vanjsku politiku prema Balkanu kroz gore opisani dokument čitalac stiče utisak da ruska strategija nije nista vise do skup strogih instrukcija i akcionih koraka ka sprovođenju iste. Ono sto čudi i svakako zabrinjava, jeste da se ruski vanjskopolitički diskurs nije ni za jotu promijenio od onog hladnoratovskog.

Ovakav stav može proizvesti kontra efekat koji je već u nekim državama Balkana izazvao anti rusku klimu jer uz sve poteškoće koje ima Evropska unija za zemlje Balkana, evropski put nema alternativu. Dakle, Rusija na Balkanu ne traži partnere ili populistički „prijatelje“ Rusije, već vazale koji će bezrezervno sprovoditi trenutne ili dugoročne interese Rusije.

(Autor je specijalist Vanjske politike i diplomacije na zagrebačkom Sveučilištu)