NAŠ “SVETORODNI” SVIJET (1)

Znate već ono - ko ne piše svoju istoriju, pisaće mu je drugi; pa: ko ne nauči ništa iz istorije, ponavlja je; pa: ako već ima ponavljanja, onda je to prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa; pa: još i ono o našoj vječitoj „učiteljici života“... Možda je nešto i zaboravljeno, ali i ovoliko je sasvim dovoljno. Nažalost, ili na svu sreću – kako kome se “fata”- sve tačno, ali toliko stereotipno, da je postalo pomalo i banalizovano. Biće da se baš tako osjećao stari dobri Argentinac Horhe Luis Borhes, kada je precizno sažeo: Zaborav je najgora osveta!

Objavljeno: 01. 11. 2019 - 07:24

Zbilja, jesu li, raznorazna raziđivanja, preziđivanja, doziđvanja, uziđivanja i zaziđivanja - sve od zemljanih radova, pa do zidarske „fine ruke“ – da se zadržimo ovoga puta samo na materijalnoj kulturnoj baštini, i još uže, samo na „graditeljskoj“ - čega smo, u Crnoj Gori, svjedoci posljednjih decenija – sve od starih bokeljskih ponti i mandraća, pa do najpoznatijih svetilišta, izum našega vremena i samo rezultat tranzicije, sve od nezaježljivih promotera neo-liberalnog kapitalizma, do novopečenih popova-graditelja? Ili se to nama, možda, i „kućom drži“? Da ne okolišamo: imaju li današnji „moćni” graditelji, ali, bogami, i rušitelji, uzora, pa onda i dobroga “opravdanja”, u „slavnim precima“? Tačnije – ima li, možda, u svemu tome neke Borhesovske osvete?

Reklo bi se da ima. Pogotovo u slučajevima kada se nekome, recimo, dogodi da mu se od nečije “pustolovine”, nekog svetilišta, ili arheološkog nalazišta, „preštampa“ kamenolom. Pa još i sa gotovim tesanikom. Rogobatno jeste – možda i jezički, a logički sigurno, pa i “graditeljski” - ali u našim slučajevima, potpuno očekivano i “normalno”.

Baš tako: arhološko nalazište kao kamelom tesanika. Uostalom, tu prije koji dan, saznali smo iz nekih radova objavljenih na portalu “Analitika” da su, 1864. godine, u temelje “nove” Vlaške crkve na Cetinju, ugrađeni brojni stećci koji su se tu nalazili, da se, ispred iste, “u okviru novopopločane staze nalaze najmanje dvije grobne ploče”, te da je “i dio knjaževog dvora na Cetinju, odnosno lijevo krilo, podignuto od tesanika sa Ćipura, đe se nalazio manastir Crnojevića.” Ovo su samo neki primjeri. A ima ih još – za sada, makar dva.

PRIČA PRVA

Dovoljno je da na Internetu ukucate: Piero Stikotti, Die römische stadt Doclea in Montenegro, Wien, 1913., kliknete i dobićete studiju uglednog italijanskoga i evropskoga arheologa Pjera Stkotija, koja je štampana u Beču, na njemačkom jeziku, 1913. godine. Još bolje, ako možete doći do prevoda na crnogorski jezik - Rimski grad Doklea u Crnoj Gori, u izdanju Matice crnogorske iz 1999. godine. 

duklja2

 

Mladi Italijan je 1892. godine posjetio prvi put Duklju, na kojoj je arheološka iskopavanja, po nalogu knjaza Nikole, već dvije godine ranije – 1890, bio počeo Rus Pavle Rovinski.

A onda je, od 1896. godine, Stikoti sa saradnicima, vršio iskopavanja na Duklji, fotografisao, bilježio, rekonstruisao - mnogobrojne planove, forum, baziliku, centralno svetilište, hramove boginja, palate, kapije, spomenike, ulomke, fragmente - sve do prepisa brojnih sačuvanih natpisa, i konačno sistematizovao i sve objavio na 225 strana, uz 148 ilustracija. 

Od dolje potpisanoga, isključivo znatiželjnika, barem kada su arhitektura i arheologija u pitanju, sasvim dovoljno informacija. Zato ćemo se dalje osloniti na citate iz rada o Duklji novinara Vlatka Simunovića, objavljenoga u “Pobjedi” - 31. decembar 2018, 1. i 2. januara 2019. (str.18-19.) i povodom toga razgovora sa istoričarkom umjetnosti Tatjanom Koprivicom koja je za štampu pripremila Zbornik dokumenata Dokleja u Knjaževini-Kraljevini Crnoj Gori. 

„...O dugoj praksi devastiranja Dokleje, svjedoče istraživači i brojni putopisci koji su u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka posjetili Dokleju i o tome ostavili svjedočanstva...“
„...Osvrnuvši se na prva naučna istraživanja Dokleje, Koprivica kaže da je Knjaz Nikola, zaslužan za njeno sistematsko istraživanje, suvereno raspolagao predmetima pronađenim na Dokleji. - Kada su započeta istraživanja u januaru 1890. godine donio je odluku da svaki 'duplikat' s Dokleje bude poklonjen njegovoj kćerki, Zorki Karađorđević. Kako je Zorka preminula u martu 1890, ovo zavještanje je prenešeno na Zorkinog muža, Petra Karađorđevića. Nije poznato koji su sve predmeti završili u kolekciji porodice Karađorđević.“ 

„Uoči početka arheoloških istraživanja Dokleje, u januaru 1890. godine, knjaz Nikola je sa pratnjom posjetio lokalitet i razriješio dilemu o mjestu na kom će početi iskopavanja. Kako svjedoči Lazar Tomanović: 'Svi su očekivali da sam Gospodar mjesto naznači'. Knjaz je udario štapom na mjesto na kome je stajao i rekao: 'E, dobro, neka se ovdje radnja otpočne'.“

„Dokleji je značajno naudila i gradnja dvorca (knjaza Nikole) na Kruševoj glavici, u Podgorici. Koprivica podsjeća da su pripremni radovi za podizanje obavljani paralelno sa arheološkim istraživanjima na Dokleji i da je nadzornik radova, Božo Dukljanović, marta 1891. pisao Pavlu Rovinskom: 
'...Banje otvaramo koje ste vi bili rekli, drugo tovarimo i ćeramo krše na Kruševac, kao što je zapovijedio Gospodar'.“ 

Nažalost, Stikoti je posjetio prvi put Duklju dvije godine, a počeo istraživanja – šest godina pošto su tamo dva naprasna “zaljubljenika” u tranziciju antičkih gradova, crnogorski knjaz i ruski učenjak, označili početak radova, jedinstveno i neponovljivo: ne samo otkopavanjem, nego još i iskopavanjem “kamena temeljca” – knjaz kuckanjem štapom, a Pavle Rus, cimanjem ćuskijom.

Pa zatim još – najvjerovatnije, i onoga uobičajenoga postavljanja toga istoga izvađenoga “kamena temeljca” na Kruševoj glavici – na glavi, ipak sa crnogorskim kapama, umjesto „građevinskih” šlemova, uz obaveznu “karivolicu” gašenoga kreča (beton je, tek godinama kasnije “doselio” u Crnu Goru) i dvije nove lopate, čime je knjaz počeo trajno rješavanje pitanje jednog od mnogobrojnih “krovova nad glavom”, diljem Crne Gore. 

Naravno, Stikoti je kao vrlo ozbiljani i ugledni arheolog, imao vrlo ozbiljnih primjedbi na račun stručnosti, naučnosti i sistematičnosti Rovinskoga. Ali ne i na račun namjera, ni njegovih, ni „onoga“ ko je Pavlu Rusu “istraživanja” naložio. Nije moguće da nije vidio i shvatio o čemu se radi? Prije će biti da je u pitanju učtivost strnca i gosta. Uostalom, pokazao je to precizno nabrajajući i ilustrujući mnogobrojne, više ili manje očuvane spomenike, spomeničke elemente, ulomke i fragmente sa Duklje koji su se nalazili, uglavnom porazbačani, u, ili oko, već završenoga knjaževoga dvorca i pomoćne kuće na Kruševoj glavici – današnjem podgoričkom, ili ako ste „predtranzijcijski“ sentimentalni - titogradskom Kruševcu. 

dvorski-kompleks-krusevac

 

Možete li sada zamisliti i smijete li se zapitati: ako je Stikoti istražujući čak i te ostatke ostataka Duklje, napravio sjajnu studiju-rekonstrukciju, koja je kasnijim istraživačima bila najbolji izvor i nezaobilazna literatura o daljem izučavanju i rekonstruisanju antičke Duklje - o kakvaoj bi se studiji radilo da je došao i počeo iskopavanja, samo koju godinu ranije.

A što, uopšte, i da zamišljamo – za nas je, ipak, važnije, da je knjaz riješio pitanje “krova nad glavom”, a mi, zaboga, ako već toliko patimo za njom, kad god 'oćemo, možemo Duklju opet izgraditi – „stariju i ljepšu“. 

I konačno – da ne budemo nepravedni. Neće biti da ondašnja vlast, makar i samo zakonodavna, nije baš vodila brigu o kulturnom nasljeđu. U onom istom tekstu u Pobjedi, čitamo „da se zaštita kulturne baštine, prvenstveno Dokleje, našla u januaru 1908. godine i na dnevnom redu crnogorske Skupštine. I tada je to pitanje razmatrano s dozom rezignacije.

Poslanik Živko Dragović je u svojoj diskusiji istakao: 'Od onih krasnih spomenika, najdivnijih građevina, kojima bi se i Pompeja ponositi mogla, od njih se danas prave pragovi od kuća u Piperima. Statue tamnošnje čobani kamenjem lome i noseve im odvaljuju. U tom pogledu mi smo se ljuto ogriješili.'“ 

Još uvijek nije poznato da li je poslaniku Dragoviću neko replicirao: „Zaboga, Živko, đe si bio od 1890, od kada je ćuskija zabodena u 'crnogorsku Pompeju'?  To je jedno, i drugo: što ne bi mogli Piperi pođekoji prag od kuće, ako je gospodar mogao „krov nad glavom?!“ 

Osim toga, poslanik Dragović se ljuto ogriješio o čobane, ne samo piperske, nego na svim meridijanima – ispada da moraš obavezno biti čoban, da bi se eventualno kandidovao za kidonosnika. Ili je možda, Dragović duboko u pravu kada su u pitanju goniči stoke, bez razlike - i „sitnoga“ i „krupnoga“ zuba. Ko zna - možda je u nastupu metaforike imao na umu: „Pučina je stoka jedna grdna!“

dvorski-kompleks-krusevac2

 

Zanimljivo je da su, osim Duklje, “graditelji” sa Kruševe glavice imali na raspolaganju još jedan “kamenolom” koji bi značajno pojeftinio trškove gradnje - odmah tu, preko rijeke, na ušću Ribnice u Moraču, tursku tvrđavu Depedögen iz 15. vijeka. U tom izboru, skoro da smo sigurni da bi tako i bilo, da se ikako Duklja mogla proglasiti za Nemanjin grad i mjesto đe se se prvi put manifestovala svetost njegovoga sina Rastka. Jer, i onako osakaćena, Duklja je bila ljepotica u odnosu na tursku tvrđavu. Ali, bilo bi previše i lako čitljivo, čak i za okolne čobane.

Duklja je, ipak, bila milenijum i kusur starija od Nemanje i svetosavskoga kulta, sa kojim se, ni slučajno, nijesu mogli mjeriti svi kultovi Duklje – onako “na gomilu”. Jer, zaboga, kako bi, inače, crnogorski kralj mogao 1912. godine naučno-metaforički utemeljiti i zapojati, nešto što će biti, na Cetinju, “deklamovano na đačkoj Svetosavskoj besjedi – s Najvišim odobrenjem Uzvišenoga Autora”: 

“U svom Dvoru na Ribnici/ Podranio kralj Nemanja/ Star i brižan, a životom/ Rđavoga odveć stanja..../ Kralj, kraljica, Vuk i Stefan/ i dvorani svi ustali;/ prošlu noć su i dan prošli/ u brigama isplakali.../ Knjaza Rastka nigdje nema,/ -Ka’ progutan zemljom da je/ -Gdje je poša’, kud se dio,/ Dosad niko ne doznaje...” 

Mogli bismo nastaviti, ali da ne bi, makar u ovome tekstu neizvjesnost beskonačno rasla, kao u kraljevoj pjesmi – da prekratimo: crnogorski kralj nam otkriva na kraju da je, uz traženje oprosta od roditelja i dvojice braće, “najljepši član” Nemanjine porodice odlučio da umoli “svetu crkvu”: “Tvome me primi krilu” i uz to: “Dragu Zetu kraljevinu/ Ti zaštiti moju milu!” 

Da bi generacije koje dolaze poštedio svih dilema, pa i arheoloških, na potezu Depedögen–Duklja, odnosno po njegovim nalazima, Nemanjin grad-Duklja, crnogorski knjaz je, još jednom, ali mnogo ranije, u trenucima kada su mu, vjerovatno, pomanjkavali arheoliški zanosi, a navirali pjesnički, u spjevu Pjesnik i vila, koji je nastao, baš neđe u godinama njegovih i Pavlovih arheoloških “poduhvata” na Duklji i zidanja na Kruševoj glavici, svojoj “drugarici” vili povjerio svoje dotadašnje saznanja, sve u zadatim okvirima “nauke i struke”, definisanim po seoskim ognjištima, a konačno uobličenim u Odžakliji: 

“Na Ribnice samom ušću/ Nemanja je dvor dizao/ i otolen zemlju Rašku/ i sve Srpstvo sabirao...”, 
a u nastavku, dijeleći na “bratske časti”, između piperskih čobana i njihovih plemenskih zemljodjelaca - elementarno nepoštovanje “gordog Rima”, zaključio: “Ama Duklja, stara Duklja/ svjedok rimske velićine/... po kom Piper kupus sadi/ i tor svome plete stadu...”

E, sad - red bi bilo, da (pro)crnogorska “rodoljubiva misao”, sve dok ne uradi registar domicilnih mitomana, prestane da optužuje neke slične “preko puta”, barem za “naučno preziđivanje” jedne turske tvrđave u Nemanjin grad i pride – još i za “otkriće” srednjevjekovnog svetilišta u njegovim njedrima. Jer ovi “preko puta”, imaju jednostavnu repliku: “Pjesnik i vila” - citat: itd, itd...  Ili: cetinjski Dan, 1912, sv. 1-2, 110-113. - đe je po ko zna koji put “naučno prezidana” turska tvrđava u svetilište, isključivo “domaćim snagama” i sa “najvišeg nivo.”


Priredio: I.K.