Htio sam da promijenim ime, ali mi otac nije dao – da ne zaboravim odakle sam

Profesora i dječjeg pisca, Rodoljuba Šofranca (71), upoznala sam tokom jedne od njegovih posjeta Crnoj Gori. „Htio sam da promijenim ime, jer niko u Americi nije mogao da izgovori Rodoljub, ali moj otac nije dozvolio. Uvijek mi je govorio da je, još dok je majka bila trudna, znao da mora da napusti Crnu Goru i zato mi je dao to ime – da ne zaboravim mjesto odakle sam, da volim svoje rodno mjesto“.

Objavljeno: 16. 11. 2019 - 00:00
Rodoljub Sofranac

Dogovorili smo se da ga tokom razgovora oslovljavam sa Rodo. Priča o njemu i njegovoj porodici, priča je o usudu onih koji su morali da emigriraju poslije Drugog svjetskog rata. I da se, što su stariji, sve češće vraćaju Crnoj Gori.

Iako je domovinu napustio još kao četvorogodišnjak, odlično govori naš jezik, na kojem smo i vodili ovaj razgovor.

Dugo vremena, kaže, nije dolazio u Crnu Goru. Međutim, posljednjih godina redovno putuje preko okeana. Jedno od njegove (četvoro) djece, sin Krsto, koji je s njim i došao na naš zakazani susret, po pola godine boravi u našoj zemlji.

Rodov otac bio je oficir u vojsci kralja Aleksandra. Kao zarobljenik bio je u Italiji i Njemačkoj tri i po godine. U Minhenu mu se dogodila ljubav – upoznao je svoju buduću suprugu, Njemicu, s kojom je prešao dug put – od Crne Gore do Amerike.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, vratio se u Crnu Goru s njom i malom djevojčiom – dok su bili u Njemačkoj dobili su ćerku Mariju.

Govorio je supruzi: „Moram da se vratim u Crnu Goru, tamo imam majku, porodicu, nijesu me vidjeli sedam godina, moram da im pomažem”, prenosi nam Rodo priču svojih roditelja.

Vratili su se i živjeli u Rijeci Crnojevića. U tom malom mjestu na svijet je došao i Rodo.

rijeka-crnojevica-slikaRodoljub sa sestom i majkom u Rijeci Crnojevića

„Moj, otac, međutim, nije podržavao Komunističku partiju i vrlo brzo je shvatio da mu tu nema ostanka. Bio je oficir; da im se priklonio, mogao je da bira poziciju. Međutim, to je za njega bilo neprihvatljivo. Razmišljao je o tome gdje otići. Njemačka je bila prva ideja, jer, mislio je, žena mu je Njemica. Ali, nije mogao da ode u Njemačku koja je bila razorena i koja tada nije primala migrante. Pa, ipak, stigao je do Austrije – otišao je u Salcburg”, priča naš sagovornik.

Majka je, u prvo vrijeme, ostala u Rijeci Crnojevića s dvoje djece. Pisao joj je da dođe s njima. Naravno, tada je situacija bila specifična, kontrolisala su se pisma nepodobnih. Ona je, da bi uopšte izašla iz zemlje, morala da kaže da će da se razvede od njega. Nijesu joj dali da odvede djecu, stalno su je ispitavali gdje joj je muž. Na kraju je, ipak, uspjela da ode s njima u Austriju.

„Ja sam tada imao četiri godine i oca sam vidio nakon godinu i po dana. Marija uopšte nije htjela kod oca, stalno je govorila: ʼOn je mene ostavioʼ”, navodi Rodo.

U Austriji su bili dvije godine, bezuspješno pokušavajući da dođu do Njemačke. Bilo je teško dobiti papire.

„I tako smo došlu u Ameriku. ʼMi planiramo, a Bog se smijeʼ”, kaže Rodo.

U Americi, u Ohaju, Rodovi otac i majka našli su posao u fabrikama i tako je počeo njihov američki život.

Rodo je završio tri fakulteta – ekonomiju, učiteljski i psihologiju.

Petnaest godina radio je u jednoj banci. Onda je banka prodata i njemu se nijesu svidjeli novi vlasnici.

„Nijesu tu bila čista posla, a ja sam Crnogorac – radim da bih živio, a ne živim da bih radio“, naglašava sagovornik Portala Analitika.

Nakon toga je, dodaje, radio kao konsultant, a onda je krenula njegova profesorska karijera. Na Univerzitetu u Finiksu radio je 25 godina kao profesor psihologije. To je prvi univerzitet na kojem su omogućili onlajn učenje.

„Bilo je vojnika koji su bili u Avganistanu i koji su završavali fakultet onlajn. Bio je jedan student koji je kao vojnik bio u BiH, i sjećam se da me je pitao: ʼŠto se tamo dešava – svi isti jezik pričaju, zašto se međusobno mrze?ʼ”, prisjeća se Rodo.

Njegova uža specijalnost bila je dječja psihologija. Istraživao je misaone procese kod novorođenčadi, radio istraživanja o tome što se dešava s mozgom kada se sanja...

„Djeca još dok su u majčinom stomaku počinju da uče, pamte otkucaje majčinog srca i kad se rode, već prepoznaju majčine korake. Sve se uči. Jezik se uči. Ne rađate se da znate jezik kojim ćete pričati”, objašnjava on, pokušavajući da nam približi što je bila njegova specijalnost.

U međuvremenu se oženio. Žena mu je Indijanka, po ocu iz plemena Apača. Dobili su četvoro djece.

U Crnu Goru je prvi put došao 2004. godine. Kaže da pamti riječi oca koje su mu ostale od djetinjstva – „Čuvaj se”. Njegov otac je prvi put u Crnu Goru došao poslije Titove smrti i rekao mu da su se promijenile okolnosti i da može da se vrati.

„Ali djeca su bila mala i ja sam došao tek nakon petnaestak godina. Crna Gora je divna zemlja, jedino mi smeta prljavština, ima smeća koje ljudi bacaju. Volim prirodu i volim da je čisto. Volim da razgovaram s ljudima, srijećem se s puno ljudi, rođaka, prijatelja... Volim kafu, volim domaću rakiju“, ističe Rodo.

slika-sa-cg-kapamaRodoljub sa sinovima i unucima sa crnogorskim kapama

Na zakazani razgovor došao je sa sinom Krstom, koji radi kao skiper na rijeci Kolorado. Posljednjih godina od oktobra do aprila boravi u Crnoj Gori, gdje traži da kupi kuću.

Divna zemlja, vidne planine, rijeke, odlična hrana i piće – opisuje nam Crnu Goru. I njemu smeta što ima dosta prljavštine.

rodoljubov-sinRodoljubov sin Krsto ispred djedove kuće u Rvašima

Rodo je jedan od onih koji su odavde otišli i koji su živjeli svoj američki život. Iako je univerzitetski profesor i pisac, o njemu se malo zna kod nas. Skromno mi pokazuje jednu od dječjih knjiga koje je napisao. Uglavnom ih poklanja siromašnima i djeci po domovima širom svijeta. Njegovih knjiga nema jedino u Australiji i na Antarktiku. U više od 130 mjesta podijeljeno je 5.000 njegovih knjiga.djecja-knjiga2Djeca u sirotištu u Indiji sa Rodoljubovim knjigama

„Kada je bio rat na prostoru bivše Jugoslavije, katolici iz Amerike pomagali su Hrvate, pravoslavci – Srbe, muslimani – Bošnjake. Ja sam pomagao one koji su bili u mješovitim porodicama i koje niko drugi nije htio da pomaže“, kaže Rodo za kraj razgovora.

Ova rečenica, bolje nego išta drugo, odslikava našeg sagovornika.