Živimo u eri medija u kojoj je svaka istina relativna

Željko Rutović, teoretičar medijske kulture i autor knjige Postmediji – kriza smisla ili masmedijski totalitarizam u razgovoru za Dnevne novine govori o uticaju medija nanaš svakodnevni život, te obitnim svojstvima novih medijskih formi. Rutović je posebno objasnio termin postmedija i ukazao na neke fenomenološke odlike postmedijskog doba. On se osvrnuo i na činjenicu da se savremeni svijet sve više ubrzava, te da je shodno tome sve manje prisutna ona stvarna i izvorna komunikacija među ljudima.

Objavljeno: 19. 11. 2019 - 06:34

DN: Kolika je i kakva moć medija danas? Na koji način su mediji, koji su postali nezamislivi dio naših života, promijenili našu svakodnevicu?

Rutović: Radi se ogromnoj, svekolikoj moći kapitalnog uticaja na ljudsko iskustvo i usmjerenje ljudskog duha. Masmedijska sredstva zavođenja i manipulisanja u raznim izražajnim oblicima i formama kreiraju privide umjesto stvarnosti. Od privida slobode, svedo radikalizacije nadražaja privida života.

Proizvodnja straha, mržnje, spektakla, suspenduje vrijednosti uljuđene zajednice i punoće duhovnog značenja čovjeka. Sveopšta selebritizacija, tabloidizacija, rijaliti programi, skandalizacija javnog života, promijenili su arhetip tradicionalne svakodnevice, transformišući je pod virtuelnim zanosom u oblike spoljne zavisnosti – kvaziestetske i pseudovrijednosne postmedijske slike dozirane i kreirane (para) stvarnosti.

DN: Naišla sam nedavno na zanimljivo zapažanje – Teorija bez prakse je beskorisna, a praksa bez teorije opasna. Koliko je ova teza primjenjiva kada govorimo o medijima? Sagledavajući situaciju u našoj zemlji kakav je odnos između teorije i prakse?

Rutović: Kada su u pitanju (post)mediji, posebno danas, iz ugla najšire globalizacije, kazao bih da su teorija i praksa skoro dva odvojena pravca, koji posljedično rađaju konflikt, upravo zato što praksa nije svrhovita i djelatna školskim teorijskim nazorima, konkretno npr. osnovama novinarstva, etike, principa javnosti.

Da je tako, na drugi način bi govorili o (ne)profesionalizmu, principima samoregulacije, poštovanja privatnosti, dječjih prava, kao elemenata i postavke prakse medija. Ako je na ovom nivou dosta problema, kako onda tek govoriti o odnosu teorije i prakse kada su u pitanju složeniji, prikriveniji, multimedijalni, digitalni izazovi koji narastaju svakog dana.

DN: Vaša posljednja knjiga u naslovu ima i riječ “postmedij i”. Kako biste obj asnili ovaj termin? Šta nam donosi doba postmedija? Kakve nas promjene u budućnosti, na poliimiediia, očekuju?

Rutović: Nova medijska svojstva, moći, uticaji, nove paradigme, nova iskustva i nove medijske transfiguracije i značenjske konotacije, bjelodano obznanjuju eru Postmedija u kojoj je svaka istina relativna. Riječ je o vrednosnom, kulturološkom i civilizacijskom značenju doba postistine, a ne činjenica.

Bilo kako da promatramo novu medijsku fenomenologiju jasno je da se stvari i odnosi u ovoj oblasti više ne percipiraju linearno, sa poznatim tradicionalnim jednačinama. Oblasti logičkog mišljenja i zaključivanja, postmediji dovode u potpuno novi kontekst koji traži nove kritičke mehanizme fenomenološkog prepoznavanja upitnosti i smislenosti postmedijskog doba, koje medijalizacijom svijesti, kreira manipulativno-zavodljive obrasce očekivanog i predvidivog socijalnog ponašanja.

Radikalno nova uloga postmedija zakonito generiše nove i nerješive probleme zamršene u svijetu između istine i privida, realnosti i halucinacije. U svijetu Postmedija i Postistine ne bivstvuju ni Logos, ni Ontologija ni Gnoseologija, u njemu bivstvuje projicirana i hipnotizirana gotovost u kojem se ne traži logičko dokazivanje istine. Postmedijska postbudućnost, (koja i u sadašnjosti ubrzano teče) ne traži smislenost, čovjekovu upitanost i djelatnu sumnju.

Na taj način, bez pitanja i bez dilema u atmosferi gotovih i neupitnih istina, odrođava se i Postčovjek od svog dalekog, na postojanju sumnje djelatnog pretka-Čovjeka.

DN: Da li postoji mogućnost “usporavanja” ili određene vrste zasićenja medijima ili će naša zavisnost od medija samo rasti?

Rutović: U kulturi dehumanizovanog bezvrednosnog i smislom nenaseljenog postmedijskog svijeta u kome se svrsishodno proizvodi paralelna meta-realnost, pređena je granica u kojoj se ljudska subjektivnost možda i nepovratno izgubila.

Novo digitalno “pametno” doba transferisano u svijet postmedijskog značenja “zaduženo” je da konceptualizuje ubrzavanje, a ne usporavanje, podjednako vremena, čovjeka, događajnosti. U ubrzanom se brže i zaboravlja.

Prenos kompetencija subjekta na poredak info i kognitivne tehnologije, tituliraće nove postmedijske simulakrum ambleme što u novim oblicima medijske zavisnosti proizvodi zaplet izbora u nemogućnosti pravovremenog i objektivnog razotkrivanja najšireg smisla. Kulturološkog i civilizacijskog, vrednosnog i mislećeg, podjednako.

U novom postsvijetu postmedija, u kome snaga integrisane navođene mrežne “igre” poništava stvarnu i izvornu komunikaciju ljudskog roda, kao metamedijsko svojstvo čovjek će biti (i već jeste) (p)ostvaren medij svih medija,.

Dodatno, konsekvence hibridno-vještačke inteligencije transformišu i sve ono što je bilo nezamislivo transformaciji, te treba li reći, koliko, i u kom smjeru se modifikuju i mediji i čovjek.