Crna Gora bez državotvornog crnogorskog identiteta gubi smisao postojanja

Koncept ustavno proklamovanog građanskog društva u Crnoj Gori posljednjih godina poprima izvjesne oblike koji jasno ukazuju na njegovu zloupotrebu i odstupanja u političkoj i društvenoj praksi.

Objavljeno: 09. 12. 2019 - 11:51

BIROKRATSKA SVIJEST

Preovladavajuća birokratska svijest u crnogorskim institucijama ili kako ih ona preferira nazivati “institucijama Crne Gore”, da bi izbjegli, taj za njih neprijatni prisvojni primjer, crnogorski sve više odstupa od građanske premise crnogorskog ustavnog ustrojstva te u službenoj korespondenciji i javnim nastupima Crnu Goru predstavljaju kao nekakvu konfederaciju naroda, odnosno teritoriju u čijim granicama žive narodi različitih kultura, vjera i političkih stremljenja.

 Pritom se svjesno zanemaruje crnogorski narod koji je stvorio Crnu Goru, kao svoj državotvorni ram u koji je uklopljena njegova cjelokupna istorijska putanja, kultura, duh i smisao postojanja.Naravno u tom ramu locira se i Crnogorska pravoslavna /autokefalna crkva kao sekundarni etnogenezički okvir inaravno crnogorski jezik kao izražavajući vid njihova postojanja i saobraćaja, pa i kao glavno oruđenjihove duhovne i materijalne kulture, bez kojega se nijedan narod ne može iznutra povezati i homogenizovati. A bitan je i za nacionalni samoiskaz.

Od Crne Gore se pod plaštom napadne verbalne multikulturalnosti i građanske neodređenosti sve više stvara država konstitutivnih naroda u kojoj Crnogorci ubrzano gube svoj državotvorni okvir iidentitet, jer kao državotvorna nacija nemaju institucije koje bi mu se posvetile, a niti političke organizacije koje bi ih predstavljale i kroz čije bi se djelovanje agregirao crnogorski nacionalni i politički interes.

Vladajuća politička pamet i njena birokratska struktura kao da još nije shvatila da se desio referendum 2006. godine i da je Crna Gora postala nezavisna, saverena i međunarodno priznata država te da se Crnogorci, nakon gotovo sto godina, opet mogu ośećati kao domaćini u svojoj kući I duhovnom omotaču. Vrlo je opasna tendencija udaljavanja od onogo što čini suštinu crnogorskog narodnog i državnog bića i relativizacija njihove organske povezanosti.

MATIČNA DRŽAVA

Crnogorcima je Crna Gora matična država po kojoj nosi svoj nacionalni geonim i koja je u hegelovskomI herderovskom smislu njihovo najveće civilizacijsko dostignuće. Crnogorski narod se preko svoje vjekovne borbe za golu opstojnost i snažne državotvorne svijesti predstavio na pozornici svjetske istorije kao rijetko koji drugi narod na planeti. Crnogorski David se morao ne jednom, nego mnogo puta boriti sa Golijatom, zlom stranim i domaćim!

Zar to sve treba prepustiti tami i zaboravu? Zar današnji Crnogorci ne žele i ne znaju njegovati kulturu śećanja i istorijskih tečevina? Zar one hiljade i hiljade herojskih predaka, čije kosti počivaju ugolgotama i grobovima,i njihova epska žrtva ne zaslužuju poseban pijetet da bi se današnji Crnogorci tek tako lako odrekli grandioznevertikale svoga nacionalnog  i istorijskog bića?

Ma, ne! Isto kao isvaka druga država bez svoga državotvornog naroda (Srbija bez Srba, Hrvatska bez Hrvata, Rusija bez Rusa, Francuska bez Francuza, Makedonija bez Makedonaca itd., itd. ). Ne može se potajno iotvoreno gušiti crnogorski identitet zarad dnevno-političkih interesa, partijskih i inih kalkulacija i golog opstanka na vlasti.

Nema istinskog građanskog društva i multikulture u kojoj manjina ne poštuje prava (a posebno istorijsko pravo i zasluge) većine i obrnuto. Sve drugo vodi produbljivanju nesporazuma idubokih podjela u društvu. Potrebno je da se stvari realno sagledaju onakve kakve jesu i priznaju očigledne činjenice: crnogorska renesansa može se desiti samo na temelju istinskih vrijednosti, a ne na demagoškim floskulama i uljepšano-iluzornoj stvarnosti.

STEREOTIPI

U politici prema crnogorskoj nacionalnoj manjini i dijaspori u svijetu se pristupa na prilično stereotipan i selektivan način, bez jasnih i utvrđenih kriterija i selektivnih prioriteta kako to čine druge državne politike, a ne trebamo dalje ići od našeg suśedstva, đe dobro znaju koliko je važno sačuvati nacionalnu supstancu u i izvan domovine i kako se odnositi prema njoj.

 Nažalost, u Crnoj Gori očito ne postoje kriteriji vrednovanja crnogorskih iseljeničkih organizacija i njihovih zasluga u očuvanju kulturnog i nacinalnog bića i doprinosa obnovi crnogorske države. Sve se relativizuje i niveliše zarad mira i unosnog novčanog profita u kući. Ali dokada, gospodo?! Za mnoge se stvari prilično odocnilo, što nam se sada vraća kao bumerang.

Društveno-politički razvoj u postreferendumskoj Crnoj Gori, opterećen latentnim strahom od poremećaja ravnoteže političkih snaga, karakteriše duboka podijeljenost unutar crnogorskog nacionalnog bića, koja se izrazito negativno održava na vitalnost duha i svijest crnogorskoga naroda, ali i same države.

SLABLJENJE IDENTITETA

Slabljenje crnogorskog identiteta u obnovljenoj nezavisnoj Crnoj Gori predstavlja paradox sui generis! Politički progres u Crnoj Gori, posebno vidljiv u njenoj vanjsko-političkoj orijentaciji, praćen je antropološkim i kulturnim regresom crnogorskog nacionalnog bića. U ime kojih vrijednosti i političkih dostignuća se guši crnogorski glas i rastače organska snaga crnogorskog istorijskog bića na kojoj je počivala svaka, pa i današnja suverena Crna Gora?!

Da nije tako ne bi se u govorima visokih crnogorskih zvaničnika dešavali krupni lapsusi i propusti (kao na nedavnim “Danima dijaspore”, održanim ljetos u Baru), ne bi se veličale pojedine iseljeničke destruktivne organizacije, istinski nenacionalni nosioci koje su sav svoj rad posvetile u inozemstvu negiranju osnovnih crnogorskih vrijednosti I odrednica, a pritomzaboravljale i zaobilazile osvjedočene crnogorske patrioteu dijaspori.

Ne bi se prema njima ignorantski postupalo u službenoj korenspondenciji i izbjegavao odgovor na njihova suštinska pitanja. Ne bi se po svijetu otvarale nekakve sobe i sobice Crne Gore u čijem je nazivu na crnogorskom jeziku zabranjen prisvojni pridjev “crnogorski”. Ne bi se izdavale iseljeničke legitimacije (neobičan crnogorski izum I specifikum!) podnosiocima zahtjeva za njihovo dobijanje bez strogih uslova i nesumnjivih dokumentovanih dokaza o crnogorskom porijeklu i pripadnosti matici Crnoj Gori.

Ne bi danas crnogorska nacionalna manjina bila u pojedinim državama gotovo desetkovana (najočitiji primjer u Republici Srbijii Republici Hrvatskoj, đe je u zadnjih tridesetak godina nestalo preko 120 hiljada nacionalnih Crnogoraca!).

NACIONALNE MANJINE

 Da su te nacionalne manjine odane svojoj otadžbini slavile bi danas dane crnogorske državnosti i njezine samostalosti. Slavili bi Njegoševe dane kulture, preko čijih bi sadržaja emanirali slavlje sa simbolikom i pijetetom toga najznačajnijeg kulturnog i državnog imena, a ne da nam cinično podvaljuju neki sumnjivi krugovi iz dijaspore koji uporno slave čak i nekakve  Petrovdanske i Lučidanske derneke (a svi znamo da ti isti krugovi nemaju nikakvih vjerskih motiva, senzibilnosti i vjere koja bi im bila snažni podsticaji za takve “religiozne” proslave).

Njihovi vjerski i unionistički  blagdanisluže im samo da prikriju  zakulisne obmane“vjernika” i agnostičke, a sves ciljem da prigrabegolema novčana sredstva i dobiju masovnostneobrazovanih ljudi, pa makar dolazili i iz drugih, zagraničnih zemalja (Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije)!? A prava suština tako ostaje, kao I uvijek, zapretana i zamagljena!

Isto tako, ne bi danas Nacionalni savjet Crnogoraca u Republici Srbiji bio ovakav kakav je danas, malo ili nimalo crnogorski, da su crnogorski nadležni državni organi poveli malo više računa o svojim sunarodnicima u toj držav. Ali to birokratsku pamet mnogo ne dotiče. Ona se drži svoje demagoške mantre “građanskih postignuća” i “multikulturalnog, multikofensijalnogi turističkog raja” koji na momente neodoljivo podsjeća na bajkovita Potemkinova sela.

Ne može se, gospodo, žrtvovati crnogorski nacion i identitet radi trenutnog političkog i partijskog interesa opstanka na vlasti.

 Crnogorce niko ne može da ucjenjuje u kući koju su baš oni milenijumagodina oblikovali ikrvlju utemeljili, jer bez Crnogoraca nema Crne Gore, niti njenih manjinskih naroda iz prostog razloga što bi bilo besmisleno njeno takvo postojanje.

Nije, dakle,  Crna Gora nastala tek 2006. godine, već je ona milenijska država koja predstavlja vertikalu i krunu crnogorskog političkog, kulturnog i duhovnog stvaralaštva i svojevrsni transcenzus i izlazak na istorijsku proevropsku pozornicu crnogorskog naroda u civilizovanom svijetu.  (Auto je akademik DANU)