Njegošev praznik populizam DF-a, BS daje legitimitet devijantnim interpretacijama pjesnikovih ideja

– Inicijativa Demokratskog fronta (DF), da se dan Njegoševog rođenja utemelji kao državni praznik, je populistička – ocijenio je istoričar Miloš Vukanović.

Objavljeno: 10. 12. 2019 - 00:00

„Imajući u vidu dosadašnji rad i ideološku pozadinu predlagača, moram da pretpostavim da se radi o devijantnim interpretacijama Njegoševog djela, koje su nastale izvan Crne Gore i koje su korišćene dok se tenkovima jurišalo na bivše komšije tokom ratova devedesetih“, rekao je Vukanović, koji je savjetnik u Centru za gradjansko obrazovanje (CGO).

On je u razgovoru za Portal Analitika kazao, između ostalog, da je 2006. godina bila ključna za jačanje crnogorskog građanskog izraza svih njenih građana i crnogorskog identiteta unutar tih okvira.

„Ipak, jasno je da vlast u tom periodu nije imala niti ideje, niti volje, niti snage da to sprovede, već se zadovoljavala ʼpotemkinovskim fasadamaʼ i kompromisima oko stvari oko kojih nije smjelo biti kompromisa“, ističe Vukanović.

ANALITIKA: Ponovo je aktuelizovano pitanje da se dan Njegoševog rođenja proglasi državnim praznikom, a inicijativa ponovo dolazi od DF-a. Da li je ona realna – da li Njegoš kao istorijska ličnost zaslužuje da njegov dan rođenja bude državni praznik?

VUKANOVIĆ: Nasljeđe Petra II Petrovića Njegoša, kao državnika, pjesnika i filozofa, nesumnjivo ukazuje da se radi o jednoj od najznačajnijih ličnosti iz crnogorske istorije. Kao državnik, uspio je onamo gdje je njegov prethodnik imao samo djelimične rezultate, odnosno, uspostavio je i sačuvao prve nadplemenske institucije koje su temelj savremene crnogorske države. Samim tim, njegova uloga kao crnogorskog državnika je nemjerljiva. S druge strane, njegovo stvaralaštvo je prepoznato kao vrhunac, ne samo crnogorske, već i južnoslovenske književnosti. Imajući sve to u vidu, savremeno crnogorsko društvo mora na neki način da mu se oduži.

Međutim, prijedlog da dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša bude državni praznik je neuobičajen. Znači, nesporno je da jedan ili više dana mogu i treba da budu posvećeni obilježavanju njegovog lika i djela – kroz kulturne i naučne manifestacije – ali inicijativa da takve događaje treba podići na nivo državnog praznika je atipična. Na primjer, postoji i Šekspirov i Geteov dan, ali to nijesu državni praznici, tj. nijesu neradni dani u Engleskoj ili Njemačkoj, niti su praćeni godišnjim državnim ceremonijama.

0912milosvukanovic1

ANALITIKA: Što mislite da stoji iza namjere DF-a, imajući u vidu da je prethodno Vlada odustala od njihovog zahtjeva nakon oštre reakcije dijela javnosti, a posebno Bošnjačke stranke?

VUKANOVIĆ: Živimo u društvu kojim dominira dnevna politika. Tako je, nažalost, i većina inicijativa političkih partija obilježena dnevno-političkim i populističkim interesima, a bez dublje ideje ili razmišljanja o posljedicama. Takva praksa je i izraz nemoći ili nesposobnosti nuđenja rješenja za suštinske probleme s kojima se suočavaju crnogorski građani. Nije nama Njegoš problem niti centralna tema, već loša ekonomska situacija, sveprisutna korupcija, slabe institucije, nezapošljenost, urušeni zdravstveni i obrazovni sistemi, brojni ekološki problemi, itd.

Ali, čak i da uzmemo hipotetički da predlagači ovakve inicijative žele da popularizuju koncept tzv. Njegoševe Crne Gore, što god to značilo, jer dalje ne razumijem na čemu se taj koncept zasniva i koje elemente tog koncepta treba da integrišemo u naše društvo. Imajući u vidu dosadašnji rad i ideološku pozadinu predlagača, moram da pretpostavim da se radi o devijantnim interpretacijama Njegoševog djela, koje su nastale izvan Crne Gore i koje su korišćene dok se tenkovima jurišalo na bivše komšije tokom ratova devedesetih. Nažalost, dio crnogorske javnosti, posebno Bošnjačka stranka, kada kritikuje ovakve inicijative radi to na način da daje legitimitet upravo ovakvim devijantnim interpetacijama Njegoševih ideja. Umjesto da podrži značaj Njegoševih ideja, koje su prepoznate kao prosvetiteljske, humanističke i panslavističke, da istaknu njegovu genijalnost u opisu cukoba civilizacija iz kojeg je izašla i današnja Crna Gora, oni upadaju u zamku plemensko-klerikalističke vulgarizacije Njegoša. Znači, vjerujem da se ovdje radi o pokušaju sticanja kratkoročne, na populizmu zasnovane, političke dobiti.

ANALITIKA: Do sada se kao tema Gorskog vijenca isticala istraga poturica, a sada sa sigurnošću znam da djeca u Gimnaziji uče da je tema djela lična dilema vladike kako da spriječi bratoubilački rat. Jesu li Vama kao istoričaru poznata ova nova tumačenja? Da Vas neko pita šta je tema Gorskog vijenca, što bi odgovorili?

VUKANOVIĆ: Nijesam upoznat sa savremenim pogledom na Gorski vijenac u našoj nastavi književnosti. U vrijeme kad sam ja učio Gorski vijenac, profesorima književnosti je bilo teško da prihvate ideju da se tzv. istraga poturica nije desila. Ostavio bih interpretacije djela profesorima književnosti, jer se motivi i ciljevi njihove struke djelimično razlikuju od moje. Međutim, cijenim da bi prilikom analize ovog djela morao biti uključen realan pogled na njegov nastanak i svrhu, a posebno zbog savremenih kontroverzi oko njega. Treba napomenuti da, pored razvijanja kreativnosti, nastava književnosti i istorije mora da razvija ustaljene nacionalne mitove, zablude i da se suoči sa kontroverzama kulturnog nasljeđa.

Pored isticanja monumentalnosti književnog i filozofskog kvaliteta, važno je istaći da je Gorski vijenac romantičarsko djelo, nastalo u vremenu nacionalnog romantizma kada su izgrađivane sve evropske nacije. Širom Evrope su tada objavljivani, prerađivani ili iz ničega kreirani nacionalni mitovi koji je trebalo da posluže kao jedan od elemenata ujedinjenja mladih nacija.

0912milosvukanovic3

U tom kontekstu, tema ili mit istrage poturica je kreirana od strane Njegoša kao jedno od sredstava za ujedinjenje naše nacije koja se tada više svađala unutar sebe nego sa spoljnjim neprijateljima. Tema vjerskog sukoba je, zapravo, okvir za bitniji sukob unutar Crne Gore koji je bio najveća prijetnja njenom postojanju, ali i Njegoševoj vlasti. To je civilizacijski sukob u koji se Crna Gora nesrećno našla i usijed kojeg se morala ujediniti da bi preživjela. Mnogi danas zaboravljaju da je svijet čovjeka, od Njegoša do Andrića, bio svijet čiji se civilizacijski centar i dalje nalazio u Carigradu. Tako da je Gorski vijenac, pored svojeg književnog kvaliteta, Njegoševo djelo crnogorskog nacionalnog inžinjeringa, sasvim tipično za taj period.

Ako interpretiramo Gorski vijenac bez nacionalističkih tendencija trauma ,,velikih” nacija u našem okruženju i u crnogorskom društvenom okviru druge polovine 19. vijeka, jasno vidimo otkud postojanje vjerske tolerancije u knjaževini/kraljevini Crnoj Gori i otkud tako jako utemeljenje antifašizma u Crnoj Gori.

ANALITIKA: Na nedavno održanom Kongresu DPS-a, ali i ranije, isticano je da će se se sve više raditi na jačanju crnogorskog identiteta. Da li se u istorijskom smislu zakasnilo sa tim? Mnogi kažu da je posljednji rok bio proglašenje nezavisnosi 2006. godine...

VUKANOVIĆ: Suštinsko je pitanje da li se tu radi o ozbiljnoj inicijativi ili pukom predizbornom mehanizmu. Treba se podsjetiti da je od 2006. godine, makar nominalno, isticano da se dosta radi na promociji i jačanju crnogorskog identiteta. Danas vidimo da je to često bila fasada za čuvanje političke moći kroz kreiranje osjećaja ugroženosti među dijelom građana. Ako to imamo u vidu, onda je 2006. godina bila ključna za jačanje crnogorskog građanskog izraza svih njenih građana i crnogorskog identiteta unutar tih okvira. Ipak, jasno je da vlast u tom periodu nije imala niti ideje, niti volje, niti snage da to sprovede, već se zadovoljavala ,,potemkinovskim fasadama” i kompromisima oko stvari oko kojih nije smjelo biti kompromisa.

Moramo konstatovati da je u proteklih 13 godina došlo do ozbiljnih propusta koji su rezultirali time da nije došlo do pomirenja među Crnogorcima i onim našim građanima koji se izjašnjavaju kao Srbi. Tako je jedan neadekvatno osmišljen koncept jačanja crnogorskog identiteta mnoge pripadnike manjinskih naroda, ali i vjerskih zajednica u kojima nijesu pravoslavci, ali su bili lojalni crnogorskoj nezavisnosti i ideji građanske Crne Gore, gurnuo u manjinske tabore.

Tu dolazimo i do odgovornosti manjinskih zajednica i njihovih političkih predstavnika, koji su, čini se, odustali od suštinskog građanskog uređenja Crne Gore. To je vidljivo, recimo, od cirkusa sa zastavama do odnosa prema pitanju istopolnih zajednica. Njihov cilj postaje učestvovanje u vlasti radi kreiranja ograđenih feuda i ubiranja političkih i ekonomskih prihoda od toga. No, treba naglasiti da za to odgovrnost nosi i sama vlast koja je svojim (ne)činjenjem kreirala prostor za takvo promišljanje i djelovanje.

0912milosvukanovic2

Svima nam je u interesu da građanski koncept crnogorske države ne bude doveden u pitanje. Izgradnja crnogorske nacije u tom okviru, u odnosu i ka drugim manjinskim narodima, mora konstruktivnije i senzibilnije da se gradi počev od zvaničnog prikaza, obrazovnog sistema, kulture, itd. Nažalost, danas plaćamo danak tome što je prioritet bio, a bojim se i ostao, kičasti i skupi patriotizam tzv. profesionalnih patriota od političara do kulturnih pregalaca.

ANALITIKA: Produbljuju li oni takvim inicijativama podjele u društvu i može li to, istorijski posmatrano, izaći na dobro?

VUKANOVIĆ: U odnosu na sve nacionalne ideje iz okruženja, makar u početku, crnogorska nacionalna ideja je imala osnov i potencijal da kroz svoju širinu i toleranciju gradi građansko društvo. Ovakva inicijativa bira krivu, isključivu osnovu za jačanje crnogorskog nacionalnog identiteta, što samo još više može ojačati podjele. Dodatno, ova inicijativa je moguće i u koliziji sa ustavnim konceptom građanske države.

Treba podvući crtu i priznati nakon 13 godina da nije dovoljno rađeno ili da je, čak, rađeno pogrešno na izgradnji i jačanju crnogorskog identiteta. Jedan od ključnih stubova jačanja nacionalnog identiteta je jačanje ekonomske moći države i standarda života građana. Nekome će ovo izgledati nelogično ako drži da država treba da se voli bez obzira na trenutno stanje, ali realno je da se građani pitaju što je država učinila za njih, a posebno u maloj Crnoj Gori, gdje svako vidi kako se neko bogati, a drugi siromaši. Takođe, najbolji zid od okolnih agresivnih nacionalizama trebalo je da bude funkcionalna vladavina prava i obezbjeđenje boljih uslova za život svim građanima. Svaka nacija je konstrukcija određene grupacije ljudi i temelji se na raznim osnovama i te se osnove ne smiju potcjenjivati.

Svaka inicijativa koja uključuje isključivo jačanje jednonacionalnog-jednovjerskog crnogorskog identiteta će dovesti do kantonizacije Crne Gore, a kako nijesmo bogati kao Švajcarska, ne vidim na kojim osnovama će biti zagarantovana naša buduća stabilnost.

Konačno, proces pristupanja EU dovodi do prenošenja dijela suvereniteta države po mnogim pitanjima na institucije EU, što je već počelo. Pitanje je sada: da li će najavljeno i ovako postavljeno jačanje crnogorskog identiteta biti u koliziji s tim strateškim državnim prioritetom?

0912milosvukanovic4

ANALITIKA: Ove godine obilježava se i 30 godina od pada Berlinskog zida. Da li je Crna Gora ,,prespavala“ pad Berlinskog zida? Zašto se ovdje tako malo govori o tim ključnim istorijskim datumima?

VUKANOVIĆ: Mlađe čitaoce treba podsjetiti na značaj pada Berlinskog zida, odnosno da je to simbol transformacije društava istočne i centralne Evrope i jedan od simbola ujedinjenja kontinenta.

Revolucije koje su za cilj imale zbacivanje komunizma i uspostavljanje demokratske vlasti započele su mnogo ranije i svi su ti procesi bili različiti od zemlje do zemlje. Slično, i promjene u regionu su imale svoje specifičnosti.

Crna Gora nije prespavala pad Berlinskog zida, ali ga nikad nije doživjela, tj. metaforički u Crnoj Gori zid nije u cjelosti srušen. Talas promjena koji je zahvatio Evropu osjetio se i u Crnoj Gori početkom 1988. godine. Međutim, ubrzo je došlo do ,,evolucije revolucije” i, umjesto zahtjeva za društvenenim promjenama, dobili smo nacionalističke preporode osakaćene ratovima i ekonomskim kolapsom početkom devedesetih.

Od tada, Crna Gora se nalazi u tzv. tranzicionoj čekaonici, adekvatno nazvanoj stabilokratija, a reforme su minimalne i uslovljene regionalnim kretanjima i evroatlantskim procesima. Nažalost, kod nas je i 30 godina nakon pada Berlinskog zida jedna partija i dalje jača od države, a to nije osnova za strateške reforme koje će obezbijediti istinsku stabilnost i progres, ali i rezistentnost na situaciju u okruženju.

Posljedično, uvijek je obilježavanje pada Berlinskog zida u Crnoj Gori bilo na margini. Prvo, zbog iznevjerenih očekivanja koje su procesi, a koje pad Berlinskog zida simbolizuje, trebalo da donesu, a nijesu. Porazna je statistika da smo danas dalje od EU prosjeka nego 1989. godine. Drugi, jer su te procese pokrenule i sprovele iste političke elite koje danas kontrolišu političku moć. Pohvalno je što su određene strukture prepoznale da moraju da raskrste s prošlošću, prije svega kadrovski, ali dok ne dođe i do idološkog odbacivanja trenutnog mutiranog socijalizma, departizacije države i njene izgradnje na savremenim osnovama socijalne pravde i vladavine prava, svaki napredak će biti ograničen.