Već duži niz godina, još od prije nego nam je osvježilo, počeli smo se baviti nasljeđem. U stvari još odavno traju pokušaji da se odredi ono naše i tamo njihovo. Jednostavno, svaka vlast imala je potrebu da formuliše i zagradi sve ono što nas definiše, a u skladu sa sopstvenim ideološkim uzusima i nahođenjima. Međutim, svaka od njih se ubrzo uvjerila da to nije nimalo lak zadatak i da je svako međašenje u kulturnom prostoru pipav i vraški komplikovan posao.
Čak i onda kada smo krenuli sa širenjem države, u drugoj polovini XIX vijeka, brzo se uviđelo da ne ide sve tako glatko. Iako smo u pravom romantičarskom zanosu, kako dolikuje zemlji sa knjazom - pjesnikom na čelu, krenuli od premise da je sve to naše, opet su se morale udariti granice tim potraživanjima. A i kad mi nijesmo htjeli da ih udarimo, činjeli su to drugi za nas. Stoga, uzalud su ostala sva pjevanja i busanja u oslobođenje vaskolikoga srpstva, jugoslovenstva, stvaranja jedinstvene panslavističke države, realna politika i stanje na terenu govorili su nam nešto sasvim drugo. Snove da će nam granica biti na Neretvi, raspršila je Austro-Ugarska sa svojim planovima širenja na istok, a na jurišanje prema Skadru nijesmo mogli ni pomisliti, nakon velikih pogibija na Vučijem Dolu, Fundini, pod Barom i Nikšićem. Ipak, novopriznata i proširena Crna Gora nastavila je da očekuje, sasvim u duhu toga vremena, neku novu priliku da zagrabi još onoga što je smatrala svojim. No, stvarnost je bila drugačija.
U istom mahu, Crna Gora je postala viševjerska i multikulturna država, koja se zvanično, međunarodnim ugovorima, obavezala da će štititi interese svih građana. Tako se, na insistiranje Britanije, obavezala i da će štititi prava jevrejskog naroda, iako nije imala ni promil Jevreja na svojoj teritoriji. Od svega, ostala je još samo pjesma knjaževa sa željom „... da viđu Prizren“. Svjestan trenutka u kojem je, knjaz Nikola je pjevao, u svom romantičnom zanosu, a što ga mnogi nikad nijesu shvatili, o onom Prizrenu Vojislavljevića u kojem kraljica Neda podiže svoju zadužbinu i mjesto gdje su Bodina izvikali za makedonskog cara, a ne o nemanjićkoj prijestonici. I to je ono što u svom pozdravnom govoru kada se proglasio za kralja i sam kaže riječima „...dugi su korijeni ove naše Kraljevine!“ Zato su mu želje bile i Skadar i Prizren, ali i Trebinje i Ston, kao međaši drevne Dukljanske kraljevine.
Slom i nestanak te Crne Gore označio je potrebu za novim definisanjem što je to naše. Velika južnoslovenska država, od Triglava do Đevđelije, vjerovatno je bila viša nego što su svi šovinisti mogli i da zamisle. Pa ipak, to nije umanjilo potrebu da i unutar nje omeđimo ono što je naše, i to svaki narod koji ju je nastanjivao. Preplitanje i preklapanje onoga „što je naše“ sa drugim aspiracijama jedan je od važnijih faktora zašto se ta velika država raspala, i to dva puta. Pokušaj da se uticaji i želje razgraniče nije uspio čak ni onda kad se odustalo od nacionalnog aršina. Vjersko razmeđe, iz prve Jugoslavije, po kome sve što je pravoslavno je srpsko, a sve što je katoličko je hrvatsko, nije urodilo plodom iako se najduže zadržalo. Društvena i politička dostignuća XX vijeka i samosvijest svakog naroda, spriječili su utopljavanje i asimilaciju u srpsko i hrvatsko. Lijevi i socijalistički pokušaj nove Jugoslavije da odredi republikama životni prostor svakog naroda bio je dobar, ali je doživio neslavan kraj sa raspadom ideologije koja ga je izvela.
To nas je u posljednjih trideset godina stavilo pred novi-stari zadatak, da shvatimo i definišemo to što je naše. Povampireni romantizam i velikodržavne ideje i projekti samo su bili otežavajuća okolnost. Greške i nedovršena artikulacija nacionalne kulture iz vremena Jugoslavije takođe nijesu doprinosili rješavanju problema. Ponajmanje se govorilo o granicama toga našega i utvrđivanju dokle se ono prostire. Zato smo i došli u situaciju da se o velikim djelovima naše teritorije otimaju druge kulture i narodi. Mlada i poletna crnogorska država maštala je o Skadru i Prizrenu, ali ti snovi su se u krvi razbili. Današnja država ima zadatak da na realnosti zagradi ono što je njeno i što predstavlja bit njene kulture. Ovakve granice moraju se udariti kako u prostoru, tako i u vremenu.
