U zagrebačkom Splendidu već početkom sedamdesetih mogao se popiti frape, voćna kaša. S jogurtom ili vrhnjem, svakako slatkasta masa. Ne volim ni sada voćne jogurte, kao što ne volim ni koktele. Reći ćete, naročito ne molotovljevske. Kao ni frape, ne volim ni frapiranje i teško me iznenaditi.
Campus
Prisjećam se s nekom pomirenošću na svoje francuske godine. Prve četiri godine novoga milenija provela sam na Universite Stendhal u Grenoblu, predajući južnoslavenske književnosti i jezike studentima slavistike i politologije. Bilo mi je zanimljivo iako sam već bila dovoljno zrela da me malo što moglo frapirati.
Campus je bio izvanredno organiziran, u dosegu brzog tramvaja, u prostranom polju na kraju grada. Zgrade fakulteta projektirali su vrsi arhitekti a svakog su se desetljeća popunjavale novim zdanjima. Sveučilište je jedno od najstarijih u Evropi, iz 1339.
Campus se počeo graditi krajem 60-ih XX stoljeća da bi u novom mileniju razigrao maštu graditeljstva: Kuća kulture posve je u stilu istočnjačkih pagoda, a premošćenja među zgradama izvedena su sjajnim rješenjima koja olakšavaju kretanje od ureda i profesorskih soba do aula i predavaonica. Vrt je ogledan i predstavlja stilski melange engleskih i istočnjačkih parkova.
Način na koji je organiziran univerzitetski život vrijedan je pažnje i bilješke: ništa nije prepušteno slučaju. Studenti stanuju u krugu Univerziteta, uzastakljenim zdanjima domova koji imaju jedinstvenu radnu sobus mnogim informatičkim uređajima. U blizini je i ono što nazivaju reflektorij, soba za ručavanje.
Raspored predavanja i kombinacija kolegija prilagođeni su maksimalno ekonomiji vremena. Nijedna minuta se ne gubi, pauze između predavanja kojima školski sat traje 55 minuta, su kratke. Nastava završava s osmim večernjim satom. Nastavnici i osoblje privilegirani su u organiziranosti svojih satnica: onima koji dolaze iz obližnje Švicarske prilagođeno je i usklađeno vrijeme dolaskai odlaska vlakom s nastavnim vremenom.
Kuća kulture
U Kući kulture, koja je jedna moderna biblioteka sačinjena isključivo od udžbenika, enciklopedija i rječnika, studenti mogu raditi kad nemaju nastavu i koristiti se osim štampanim i internetskim leksikonima. Svaki od nastavnika, bez obzira na svoj status, obavezan je dva sata nedjeljno provoditi u ovoj multikulturnoj instituciji.
Inače, oni nastavnici koji osim pedagoške imajui istraživačku misiju, u pauzama za ručak mogu objedovati u svom restoranu gdje za cijenu jedne tramvajske karte mogu izabirati dnevno jela iz tri menija: evropskog, afričkog i azijskog. Treba li reći da je hrana vrhunska, izbor jela bogat, a broj tanjura, od predjela do slatkiša i sira, četiri ili pet.
Često sam se, misleći na svoje studentske dane u Zagrebu, prisjećala graha sa zeljem ili fileka, u studentskoj menzi na Filozofskom fakultetu. Nitko od nas nije bio stoga nezadovoljan, i nikad nismo gunđali. Nije nam padalo naprosvjedujemo, da lupamo tanjurima, da pretvaramo svoj status u politički revolt. Već osamdesetih se počelo upotrebljavati albanske studente u Prištinikao neku vrstu eksperimentalne materije na kojoj će se vježbati opozicija Beogradu i užoj Srbiji.
Naravno da se ne smije i ne može zaboraviti etnički progon proveden nad Albancima: oni koji nisu prognani postali su žrtve. Najčešće anonimne u masovnim grobnicama po Srbiji s kraja 90ih.
Sjećam se da su me moji francuski studenti politolozi, koji su kanili specijalizirati u Hrvatskoj, već prve godine pitali što mislim o Ustavu iz 1974, zatim o Ismaelu Kadareu, ili o srpskoj hegemoniji na Balkanu. Moja je misija bila predavati književnost, kulturu i jezik. Ipak, ima situacija kad se ne možete posve odmaći koliko god nastojali biti racionalni.
Činjenice
O književnim stvarima govorila sam bez zadrške i s pozicija nekoga tko godinama piše i književnu kritiku. No nisam skrivala, posebno ne politolozima, svoju naklonost prema ljevici. Konačno, izbori mojih tekstova za politologe bili su takvi: politički eseji naših pisaca.
Nisam se ustručavala činjenica: o hrvatskim socijaldemokratima, najstarijoj takvoj stranci na prostorima Jugoistočne Europe, o Krležinom eseju Put u Rusiju, o ljevičarima među piscima i publicistima koji su stradali u NDH, Božidaru Adžiji, Augustu Cesarcu, Ognjenu Prici, Zvonimiru Rihtmanu, Otokaru Keršovaniju, o lijevim greškama u KPJ, o sukobu na književnoj ljevici, o kritičkom uvidu suvremenih pisaca, kao što je onaj Mirka Kovača Elita gora od rulje, o prepisci Vaclava Havela i Josifa Brodskog koja detektira njihova intelektualna i politička iskustva…
I naravno, o francuskoj ljevici i njenim uglednim putopiscima i memoaristima koji nisu nikad prestali koketirati sa sovjetskom i ruskom Komunističkom partijom.
Sve ovo navodim iz jednostavna razloga koji me dočekao po povratku u Zagreb. Naše je univerze „zaposjela“ Bolonja u kojoj se mnogi nastavnici nisu snalazili, naše je studente zapala odgovornost da ocjenjuju a time i ucjenjuju svoje nastavnike. Njihova bezbrižnost i lijenost nije se mogla sakriti iza intelektualnih bljuvotina kojima bi vrvjeli njihovi eseji, oni su bili sve osim intelektualci ili istraživači u nastajanju…
Francuska iskustva
Što se pak socijalne slike društava o kojima pišem i koje često uspoređujem, hrvatskog i crnogorskog, iako je prošlo više od desetljeća da je prvo u krugu EU, ništa se nije postiglo ni socijalnom politikom ni iskorjenjivanjem nezaposlenosti. Francuska nam iskustva tako jednostavna a tako jeftina, i tako efikasna, nisu od pomoći: tamo najbolji studenti imaju beneficije, minimalno plaćaju studij, simboličke su visine najamnina, potaknuti su ako su ujedno i sportisti, mogu koristiti inozemne studijske boravke, imaju prednost pri zapošljavanju.
Za one koji su socijalno potonuli, umjesto da budu ostavljeni na društvenom dnu, kako je to kod nas, postoje programi rehabilitacije: zdravstvene, socijalne, radne. Oni danju rade u manjim manufakturama gdje izuče osnove zanata, od stolarskog do električarskog, a navečer posjećuju kreativne radionice gdje se izražavaju pisanjem, slikanjem, fotografijom.
Oni koji se uspiju oporaviti stječu pravo da rade u socijalnim programima od rekonstrukcije namještaja do administriranja u upravi gradskih kvartova gdje brinu o održavanju socijalnih stanova, o redovnim uplatama stanarine i režija, o psihološkoj situaciji osamljenih i starijih stanara.
Mogu slušati i univerzitetska predavanja. Oni su često i stručna psihoterapijska ili fizioterapijska podrška takvim stanovnicima. Ponavljam, ovakvi programi ne koštaju ništa, a ciljaju i ostvaruju mnogo. Nije mi jasno kako to da su Hrvatska i Crna Gora prigrlile i prepisale tone zakona i pravnih akata, studijskih programa, ekoloških i energetskih projekata iz EU, a da nisu bile u stanju prenijeti iskustva u socijalnoj politici, zdravstvu ili školstvu.
Mistral
U kvartu Grenobla gdje sam stanovala, Mistralu, bila je grafička radionica gdje su se crtali i štampali odlični plakati mahom samoukih grafičara, arapskih stanovnika. Na jednom koji sam dobila i donijela kući na francuskom jeziku i na arabici piše: Ako volite dugu nebesku zašto zatvarate oči na boju kože?
Moja hauzmajstorica Nasira iz Egipta, bila je kostimografkinja u jednom amaterskom kazalištu. Drugi pak moj susjed Kemal, jednom me između dviju tramvajskih stanica pitao vjerujem li u Boga.
Nisam odgovorila nego pokušala okrenuti na šalu: pitajući u kojega od bogova? A Vi, uzvratila sam protupitanjem: Ne madame, tko je kao ja bio u francuskom zatvoru, ne može vjerovati. Pomislila sam na našu ekspresiju: ubili su boga u njemu.
Ipak, kad pogledate kako nema bezdomnih i nezaposlenih u Francuskoj - osim onih koji uporno izbjegavaju rad - i kako su svima garantirana zdravstvena i socijalna prava, tako je Nasira dovela oca iz Aleksandrije na operaciju u Sveučilišnu bolnicu u Grenoble, a moja je majka dok je boravila kod mene odlazila besplatno na liječničku kontrolu kod interniste koji je radio uz četvero kolega sa 800 pacijenata Mistrala. Kad uzmete u obzir činjenicu da svatko od stranaca ima pravo na godinu dana besplatnog fakultetskog tečaja francuskog jezika, kad usporedite cijene hrane i režija s našima, te penzije i plaće s našima, vama ne preostaje drugo nego da uza sve njene mane, V republiku smatrate rajem na zemlji.
Istina, otad je prošlo dvadeset godina u kojima su se dogodili mnogi teroristički napadi u Francuskoj. I najnovije vijesti prikazuju pojačane kontrole francuske policije pred crkvama. No pitam se, nije li moguće da je dotle došlo u toj možda jedinoj zemlji istinske evropske demokracije?
Bez proslave Uskrsa
U tom duhu zaključujem ovaj tekst između dvaju Uskrsa, ranijeg katoličkog i kasnijeg pravoslavnog. U Grenoblu, iako je Francuska katolička zemlja, javno se ne slavi Uskrs. Nema procesija, nema hodočašća, nema nošenja hrane na blagoslov u crkvu, nema privatnosti koja postaje javnost.
Jer tko je iskusio francuski egalitarizam, nema potrebu za crkvama i božanskim prisustvom: osjetio ga je u mnogim oblicima i inačicama u ljudskim gestama, u organizaciji društva, u posvećenosti javnih poslenika zajedničkom dobru.
Eto, to je ona nemala razlika koju sam iskusila i koju sam pojmila. Priznajem, bila bih bez nje siromašnija, moj život oskudniji i moja spoznaja skromnija.
