Iza Crne Gore su dani nacionalne sramote, a pred nama dan kada može kulminirati stid koji ćemo osjećati narednih decenija. Crnogorska delagacija će glasati u Ujedninjenim nacijama o srebreničkoj Rezoluciji. Kako nismo podržali kosponzorstvo ovog akta onda se nazire i kako ćemo se izjasniti u UN-a. Ili ćemo opet, kukavički, biti uzdržani.
Uvijek ćete čuti formulaciju da je zvanična politika Sjedinjenih Američkih Država takva i takva, da je zvanična politika Rusije, Francuske, Kine... uvijek je riječ o zvaničnoj politici. I, ona nije nikada glas naroda već trenutni stav nosilaca vlasti. Narodi ne mogu imati stav, kao što mogu imati zajedničko kulturno i istorijsko nasljeđe.
23Međutim, mi te poruke koje do nas dolaze uvijek percipiramo kao stavove tih država odakle dolaze, prihvatamo ih kao mišljenje i ponašanja tih naroda. Upravo tako, na isti način, po istom mehanizmu, nas tako shvataju i prepoznaju u Evropi i svijetu. Nas, građane Crne Gore, danas prepoznaju kao sebične, bezosjećajne gadove koji ne žele da daju doprinos kosponzorstvu Rezolucije o posljednjem genocidu u Evropi.
Možete se zavaravati koliko god hoćete i samoubjeđivati kako će tamo neki Španac, Italijan ili Bosanac reći kako on zna da je to stav našeg premijera koji se javnostima izdaje za evropejca i demokratu. Pojma nemaju Horhe, Emilio i Adis da su njegova shvatanja najbliža politici koja bi se mogla svrstati i nazvati desno zatucani centar.
Ne znaju oni, ali je problem što ne zna ni većina Crnogoraca, da je osim toga što je uslovljen podrškom ultra desiničara i podržavalaca nasljeđa petokolonaša i saradnika nacističkog pokreta i on sam blizak tim i takvim stavovima i da će uvijek bez razmišljanja između Abdulaha Sidrana i Baje Malog Knindže izabrati ovog drugog.
Nego, ima još jedan razlog, puno bitniji od ostalih zbog čega se danas svaki slobodni i normalno vaspitani Crnogorac stidi što nas je Spajić svrstao na stranu tmine.
Zaglušujuće je postalo bjesomučno i nasilničko forsiranje narativa tzv. predstavnika Srba u Crnoj Gori kako se ne smije podržati nijedna Rezolucija o Srebrenici jer bi se time Srbi proglasili genocidnim narodom. Sasvim je nebitno tim Srbima po profesiji što u nijednoj, pa ni u onoj crnogorskoj Skupštini, niko nijedan narod ne pominje u tom kontekstu a još manje proglašava genocidnim.
Ni ova potonja Rezolucija, koju intergalatički ljubavnik Spajić neće podržati nema ni slova o tome. Pa u čemu je onda tolika graja oko nečega čega nema?
E, pa naivni, koliko god nas/vas ima, nisu narodi genocidni. Znaju to Mandić, Knežević, Bečić i ekipa savim dobro, ali isto tako znaju da su genocidne vođe koje su zdušno, rukama i nogama, podržavali tokom njihovih akcija po Istočnoj Bosni. Znaju oni, a željeli bi sakriti tu činjenicu, da su genocidnim provosnažno proglašeni i Karadžić i Mladić, a bio bi i Milošević da je dočekao.
Znaju oni to, kao što je sasvim jasno da će se ukoliko se digne prašina i velika vika oko nekog nepostojećeg proglašenja jednog naroda genocidnim, zaboraviti nihova lična uloga u tom činu.
I, da posrnuće bude još veće oni to čine i danas. Malo umivenije i manje javno kao devedesetih ali sasvim jasno i dalje podržavaju genocidne vođe i tu pogubnu politiku etničkih čišćenja i veličanja jednog naroda ispred svih ostalih. Ovo isticanje jednog naroda/rase vam se čini poznato, e pa naučili su nešto od svojih predaka koji su se te politike pojiili na njenom izvoru.
Upravo je ovo glavni razlog zbog čega mi danas kao država nećemo biti na onoj strani ne kojoj smo uvijek bili kroz istoriju. U stvari, skoro uvijek jer ne smijemo zaboraviti sramno učešće crnogorske vojske u sklopu JNA u napadu na Konavle i Dubrovnik. A, upravo u tom napadu ponosno je učestvovao i naš današnji predsjednik Parlamenta. Sjećate se svi forografije đe slavodobitno pozira u uniformi, u društvu prvog osvježenog premijera Crne Gore - Krivokapića, u zaleđini Dubrovnika.
I, mi se danas nadamo da će nas ovi ljudi uvesti u zajednicu evropski naroda. Da, hoće, kao što nas tada nisu uveli u jedinu izolovanu državu u Evropi u kojoj su slobodni glasovi rijetkih demokrata nestajali preko noći.
Pjevali smo tada, valjda vjerujući da će to neko van granica Crne Gore čuti, a prije svega zbog osjećaja nacionalnog stida – Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče. Dok smo to pjevali policija tadašnjeg minista unutrašnjih poslova Pejakovića nas je čuvala sa puškama uprenim prema nama, valjda nas čuvajući od nas samih.
I, ta je šačica sačuvala, koliko toliko, obraz tadašnoj Crnoj Gori i njenoj zvaničnoj politici. Ako mislite da danas to treba drugačije i mislite da će to neko drugi za vas obaviti onda vas neka, odmarajte i uživajte u predstojećim praznicima u kojima ćete se prisjećati tekovina Prvog maja i ponizno se hrišćanski sjetiti da je nekada tako jedan čovjek, Božiji sin, okajao grijehe za sve ljude.
E, pa danas nema 13. julskih ustanika, nema žrtava Joke Baletića i Ljuba Čupića, nema ni nazaretskog mesije... Nema, gospodo, nikoga.
Ovoga puta je do vas.
Ima li nas?
