Crkva Sv. Vida smještena je na istoimenom brdu iznad Gornje Lastve. Prirodno okruženje brda koje dominira sjeveroistočnim dijelom Tivatskog zaliva, koje predstavlja jedan od noajboljih vidikovaca na ovom dijelu zaliva daje ovom kulturnom dobru, pored njegove istorijske, i izuzetnu ambijentalnu vrijednost. Kao vrijedan primjer skralne arhitekture zaštićeni je spomenik kulture od 1957. godine.
Do vrha brda Sveti Vid na kome se nalazi crkva posvećena svetom Vidu i koje je, kako se može pročitati, moguć prostor nekadašnje gradine, vodi neravni kolski put. U samom podnožju brda i pretpostavljene gradine, put prelazi u usku krivudavu stazu formiranu kao stepenište. Samo uzvišenje ima izgled praistorijske gradine, na čijem se vrhu nalazi zaravnjen plato. Na platou na vrhu nalazi se Crkva Sv. Vida.
Na istočnoj strani platoa iza crkve mogu se uočiti antropomorfne formacije, ostaci starih grobnih mjesta. Veće kamene ploče od pokrova su dislocirane, a grobne rake ulegnute, što ukazuje na njihovu starost i devastaciju.
Sa sjeveroistočne strane ispod samog ogradnog zida platoa, na padini se nalaze rasuti ostaci kamenih artefakata koji mogu biti dio kamene gomile – tumula. Danas se mogu tumačiti kao i ojačanje ovog zida. Pretpostavka je da se ovdje u praistoriji nalazio kameni tumul, donosi se analogno ovakvim primjerima iz prošlosti, s akcentom na kultno mjesto.
Na terenu je, kako se može pročitati, takođe, pronađena manja količina fragmenata gradinske keramike, što sve skupa može doprinijeti, uz sistematsko arheološko istraživanje koje nije vršeno, potvrđivanju starosti ovog kulturnog dobra.
U dokumentima se crkva prvi put pominje 1327. godine, ali se pretpostavlja da je sagrađena na starijem kultnom mjestu. Na nadvratniku i kamenici za blagoslovenu vodu uklesani su krstovi vizantijskog tipa.
Crkva Sv. Vida je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom na istočnoj a ulazom i zvonikom na preslicu sa jednim zvonom na zapadnoj strani. Primjećuje se da i danas nedostaje završni vijenac zvonika na preslicu. Pokrivena je dvovodnim krovom. Fasade su zidane kamenim blokovima u pravilnim redovima.
Ulaz u crkvu je jednostavno profilisan nešto krupnijim kamenim kvaderima dok se iznad njega nalazi manji okulus. Pored okulusa postoji još jedan, jedva vidljiv otvor na sjevernom zidu predoltarskog prostora.
Posebnu zanimljivost ovog kulturnog dobra predstavljaju spolije. Na pročelju stoji jedan manji komad kamene plastike s urezanim krstom, koji je najvjerovatnije ugrađen u crkvu kao spolija, što može ukazivati na postojanje neke ranije građevine, ako ne s istog lokaliteta, onda svakako iz okoline.
Još jedna spolija nalazi se u unutrašnjosti crkve. Riječ je o kamenici za blagoslovenu vodu s krstom izrađenom u plitkom reljefu, koja se nalazi na zapadnom zidu desno od ulaznih vrata.
Detaljna arheološka istraživanja dala bi odgovore na pitanje njihovog porijekla. Međutim, ostaje činjenica da su spolije, kada su ugrađivane kao dekorativni, a ne kao konstruktivni element, i to često na portalu ili u oltaru, pojačavali namjeru isticanja mjesta u simboličkom smislu i očuvanje spomena na starost kultnog mjesta.
U literaturi se može pročitati da je kada je riječ o kultu svetog Vida važno istaći da je on bio rasprostranjen na jadranskom primorju u oblastima pod jurisdikcijom splitskih, dubrovačkih ili barskih arhiepiskopa.
O tome svjedoče posvete crkava u ovim oblastima tokom srednjeg vijeka – Brač, Hvar, Korčula, Mljet, ali i u Dioklitiji, Dalmaciji, Travunijji i Zahumlju. Svim crkvama, od kojih su neke porušene, a neke djelimično ili potpuno obnovljene zajedničko je što su podignute na vrhovima brda ili na planinskim visovima. Takođe se može pročitati da nema mnogo podataka o postojanju crkava sa posvetom ovom svetitelju na prostoru današnje Crne Gore, osim što se pominje položaj crkava posvećenih Svetom Vidu na prevoju Vidov vrh iznad sela Mokrine kod Herceg Novog, kao i pomen jedne crkve u Baru u dokumentu iz 14. vijeka, gdje se pominje da se nalazila ispod brda Gretve, zapadno od gradskih zidina.
Crkva je poslije zemljotresa iz 1979. godine sanirana u skladu sa projektnom dokumentacijom. Tako je izgled današnje Crkve Svetog Vida u Gornjoj Lastvi rezultat mnogih naknadnih intervencija nakon rušenja u 17. vijeku, a potom i zemljotresa 1979. s konačnim izgledom iz 1980. godine.
Ipak, prema opštim karakteristikama crkva se može smjestiti u jednu od rasprostranjenijih grupa sakralnih objekata jednostavne gradnje prisutne na istočnojadranskoj obali od 13. do 15. vijeka, jednobrodne crkve skromnih dimenzija s istaknutim plitkim polukružnim oltarskim prostorom.
Odgovore na mnoge nepoznanice vezane za ovo vrijedno kulturno dobro mogli bismo dobiti neophodnim sistematskim arheološkim istraživanjima.Istraživanjima kojima bismo mogli pružiti precizniju i obuhvatniju sliku o istorijatu ovog mjesta, za koje, zbog svih elemenata koje posjeduje, postoji indicija da ima veoma dug kontinuitet trajanja. I svjedočenja o tivatskom nepresušnom izvoru raznovrsnosti kulturnog nasljeđa.
