Kameni most na ušću Ribnice u Moraču, na današnjim Skalinama, za koji se vjeruje da potiče još iz rimskog perioda, najstariji je u Podgorici. Za današnji izgled Starog mosta na ušću Ribnice zna se da je iz srednjeg vijeka.
Most sa svojom autentičnošću predstavlja nezaobilazan spoj i vezu stare i moderne Podgorice. Kao vrijedan svjedok minulih vremena i zaostavštine iz prošlosti Podgorice upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture 1949. godine zajedno sa mlinom koji se nalazio u njegovoj neposrednoj blizini.
Stariji stanovnici Podgorice ovaj most zovu Most na Sastavcima, jer se oblast oko ušća Ribnice u Moraču zvala Sastavci. Iako se gradnja mosta veže za pred-turski period postoji zapis Ilije Zlatičanina, poznatog podgoričkog hroničara, koji je zapisao da ga je na temeljma rimskog mosta obnovio Adži-paša Osmanagić zbog čega je prozvan Adži-pašin most.
Pored mosta na Ribnici, on je sagradio i Sahat-kulu, simbol Stare Varoši.
Most je zidan grubo klesanim kamenim blokovima, a lukovi mosta oivičeni su pravilno klesanim kamenim blokovima. Na lijevom osloncu, ostavljen je uzan i visok otvor lučno zasveden, radi smanjenja otpora zidne mase pri visokom vodostaju Ribnice, a manji luk premošćuje suvi, bezvodni prostor do krajnjeg oslonca na tlo.
Ograda mosta je puna, zidana kamenom, a završeci su izrađeni pravilno klesanim blokovima kamena.
Već smo naveli da je u Registar zaštićenih spomenika uveden 1949. godine zajedno sa mlinom koji se nalazio u njegovoj neposrednoj blizini. Mlin danas više ne postoji, ali se može vidjeti njegov izgled na fotografijama stare Podgorice. Srušen je prilikom odrona pećine 1963. godine i više nije obnavljan.
Tim povodom u Titogradskoj tribini je zapisano: „više se ne može vidjeti gdje je mlin bio... Za svega dva minuta ovu trošnu građevinu zatrpali su veliki blokovi."
Svi koji danas svrate da vide ovaj most ne mogu se oteti utisku da je dimenzijama i skladnim linijama izvanredno uklopljen u ambijent “sastavaka”. Prostor oko njega karakteriše prirodna atraktivnost i posjeduje izuzetnu ambijentalnu vrijednost koja se još više naglašava kada se posmatra jedinstveno sa ostatcima srednjevjekovnog grada odnosno turskom tvrđavom na platou iznad rijeke.
Arhitektonskim skladom i materijalizacijom u kamenu, most se uklopio u prirodni okvir i odavno postao integralni dio Podgorice. Njegovu atraktivnost ne mogu danas umanjiti ni električni kablovi koji su položeni vidljivo duž uzvodnog lica mosta, grafitni zapisi neznanih “obilježivača”, a ni zapuštenost okolnih šetališta i mobilijara.
Omiljeni je podgorički toponim svih generacija koji starošću svjedoči i dokumentuje život, rad i razvitak ljudi na prostoru Podgorice. I njihovom smislu i ukusu za lijepo.
