Slučaj izbora u Šavniku sublimacija je protivustavne politike tridesetoavgustovskih vlasti. Svjedočimo novom institucionalnom sunovratu i kulminaciji pravnih i političkih apsurda.
Izbornoj sagi započetoj prije godinu i po, kraj se, očito, ne nazire. Od anticivilizacijskog ponašanja lokalnih ZBCG primitivaca do nove dimenzije šavničkog cirkusa – vladine samovolje i pravne anarhije.
Rukovodstvo Opštine Šavnik, prvobitnim sprečavanjem uvođenja prinudne uprave zadalo je domaći zadatak centralnoj vlasti. Bila je to svojevrsna lekcija – kako rješavati ne opštinske, već državne krize. Doskočivši čitavom sistemu, održali su čas zakonitog postupanja, u skladu sa jasno definisanim nadležnostima.
9
Ipak, premijeru i ostatku Vlade, igra pravnog galimatijasa zanimljivija je od poštovanja propisa. Premijer je još jednom pogazio sopstvenu riječ, dok njegova Vlada cik-cak postupanjem, od povlačenja do objavljivanja odluke o prinudnoj upravi, kontrira sama sebi.
Šavnički izbori ogledni su primjer gaženja pravnog poretka, studija slučaja za buduće pravnike i politikologe
Nasuprot Vladinim svjesnim protivpravnim potezima, predsjednik države je ovu igru mudro odigrao. Milatovićeva odluka da ne raspiše nove izbore u opštini u kojoj izborni proces nije okončan ne predstavlja odraz predsjednikovih prioriteta oličenih u dosljednom poštovanju Ustava i vladavini prava. Riječ je, zapravo, o nastavku političkog nadgornjavanja predsjednika i premijera.
Lomljenje glasačkih kutija oslikavalo je mentalitetske falinke dijela crnogorskog društva, dok ova nova dimenzija oslikava svu bezobzirnost čelnika države. Nova potvrda potpunog odsustva državničke odgovornosti.
Jasno je da glavne likove trajuće političke sapunice ne interesuju implikacije njihovog krajnje toksičnog odnosa na društvene i političke prilike u zemlji. A šavnički slučaj postepeno je od lokalnog problema prerastao u državno pitanje, koje razobličava institucionalnu nefunkcionalnost. Suština kohabitacije je da kohabitacija ne postoji.
Od anticivilizacijskog ponašanja lokalnih ZBCG primitivaca do nove dimenzije šavničkog cirkusa – vladine samovolje i pravne anarhije
Milatović je i ovoga puta nadmudrio Spajića. Za razliku od premijera, čije stavove možemo čuti samo kada se dotakne kripto bogaćenja i vještačke inteligencije, umjereni desničar i relativizator, za kojeg je glasalo „dvesta dvadeset dvoje hiljada građana“, mora se priznati, iskustveno je napredovao. Padeži mu možda ne idu, ali su mu perfidne političke igre uža specijalnost.
Zato danas može otvoreno govoriti o nepostojanju programa Evropa sad 2 i izmišljenoj meritokratiji – slatkim lažima i vješto kreiranoj kampanji kojom su tada istim interesima povezani dvojni lideri privlačili birače.
Zna Milatović kako politički nokautirati protivnika, dok doskorašnje neprijatelje pretvara u saveznike. Spajić, u nedostatku političkog iskustva i bez bilo kakvog autoriteta unutar sopstvene Vlade, dok je glavna figura iznad njega Andrija mirotvorac, pribjegava bezakonju. Rezultat je pravna situacija s elementima anarhije, koju ni najbolji zakonopisci i ustavotvorci nijesu i ne bi mogli predvidjeti.
Ako su bezgranične političke igre i očigledan institucionalni i pravni haos mjera demokratičnosti, onda smo na demokratskom minimumu
Plodove ove potpuno iracionalne bitke uživaju stvarni politički profiteri, Mandić, Knežević i njihova lokalna družina. Ako Vlada ne povuče pravno nevažeću odluku, sudeći prema sastavu odbora povjerenika, konačno bi ostvarili cilj nasilnog preuzimanja vlasti. Što je još važnije, bila bi to zvanična legitimizacija blokada izbornih procesa, po uzoru na šavnički scenario. Tako bi, hipotetički, slične scene mogle uslijediti već na predstojećim izborima u Budvi ili, recimo, u Nikšiću sljedeće godine, ukoliko ex DF uvidi da gubi vlast.
Spajićeva ćutnja nakon najave dijela opozicije da će napustiti Odbor za izbornu reformu, potvrđuje tezu o fingiranju pretpopisnog dijaloga. Želja za postizanjem konsenzusa više nije ni na simulatornom nivou.
Ako su bezgranične političke igre i očigledan institucionalni i pravni haos mjera demokratičnosti, onda smo na demokratskom minimumu. Zar od institucija nesposobnih da okončaju tekući izborni proces možemo očekivati sprovođenje temeljnih i suštinskih reformi? U svijetlu priče o IBAR-u, valja ponoviti više puta iznijetu tezu koja konstantno promiče Zapadu – vlast se rukovodi isključivo političkim, partikularnim interesima.
EU put, vladavina prava i drugi u ekspozeima i sporazumima isticani prioriteti promjenjiva su kategorija, dok su neustavni potezi nažalost konstanta.
Bez obzira na krajnji ishod, šavnički izbori ogledni su primjer gaženja pravnog poretka, studija slučaja za buduće pravnike i politikologe.
